Spisak nestalih u Doboju nepromijenjen kao i nada porodica da će pronaći voljene
Fahira Hasica iz Miljkovca kod Doboja dočekala je još jednu godinu sa željom da budu pronađeni posmrtni ostaci njenog supruga Seada, koji je u julu 1992. ubijen u kasarni bivše Jugoslovenske narodne armije, koju danas koriste Oružane snage Bosne i Hercegovine.
“Sve me i danas podsjeća na Seada. Kad odem u banku ili u neku ustanovu, prođem kraj poslovnog prostora gdje je nekad bila prodavnica elektromaterijala u kojoj je radio 27 godina. To je bila nekadašnja prodavnica trgovačkog preduzeća ‘Izbor’ u centru grada prekoputa zgrade policije”, govori Fahira.
Posljednji put Seada je vidjela 3. maja 1992. godine, kada je nju i dvoje djece automobilom odvezao u Tešanj.
Tog dana su hiljade Bošnjaka i Hrvata napustile svoje domove nakon što su srpske snage u noći između 2. i 3. maja zauzele grad.
Sead se vratio iz Tešnja u kuću u prigradskom naselju Miljkovac, gdje je živio i njegov otac Bego, penzionisani željezničar u 81. godini života.
“Nije oca htio da ostavi. Nije se smatrao krivim ni za šta. Tako je i svekar razmišljao. Šestog maja, na Jurjevo su nam vojnici zapalili kuću u Miljkovcu. Tad je Sead bio i pretučen. To mi je rekao jedan komšija koji je nekako izašao u Tešanj. Sead i Bego su poslije toga bili kod mog brata u kući. Krili su se i po šumi”, priča Fahira za Detektor.
Sead Hasica, njegov otac Bego i još petorica rođaka i komšija iz Miljkovca na smrt su premlaćeni 19. jula u večernjim satima u garnizonu, na ulazu u ovo prigradsko naselje udaljeno svega nekoliko minuta vožnje od centra grada, koji je tada bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS).
To su Fahiri i drugim srodnicima ubijenih civila ispričala dvojica stanovnika koji su preživjeli mučenje u kasarni, ali su preminuli nakon rata.
“Svjedoci ubistava bili su Salih Buljubašić i Hazim Hasica. Niko od ubijenih do danas nije pronađen”, kaže Fahira.
Za ubistvo supruga i svekra Fahira je čula u Splitu, gdje je u međuvremenu izbjegla iz Tešnja sa dvoje djece.
Na području Doboja u prošloj godini nije bilo pomaka u pronalasku posmrtnih ostataka žrtava rata, koje se skoro punih 30 godina vode kao nestale.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), u Doboju se traga za još 135 žrtava.
Glasnogovornica Instituta Emza Fazlić kaže da je u procesu traženja nestalih u Doboju i drugim krajevima BiH najveći problem nedostatak tačnih informacija o lokacijama grobnica.
Početkom maja 2021. u naselju Miljkovac, nedaleko od kuće u kojoj su živjeli Bego i Sead Hasica, ekshumirani su posmrtni ostaci jedne žrtve za koju se pretpostavlja da je stradala 1992. godine.
Identitet ove žrtve do danas nije utvrđen. Nakon ekshumacije ovi su posmrtni ostaci, prema riječima Fazlić, prebačeni u kosturnicu u Odžaku radi kriminalističko-tehničke i sudsko-medicinske obrade, kao i izuzimanja koštanih uzoraka radi DNK analize i utvrđivanja identiteta žrtve.
“DNK iz posmrtnih ostataka je izlovan, ali nije bilo njegovog podudaranja sa uzorcima krvi porodica nestalih osoba, tako da u konačnici nije dobiven identitet ekshumirane žrtve. Posmrtni ostaci se još uvijek nalaze u kosturnici u Odžaku te se nastavlja rad na ovom slučaju”, kaže Fazlić.
Iz tog razloga još nisu identifikovani ni posmrtni ostaci – za koje se također pretpostavlja da pripadaju žrtvama proteklog rata – ekshumirani krajem 2021. i 2023. godine na muslimanskom groblju Humka i gradskom groblju Bare, dodaje Fazlić.
Fahira Hasica nada se da će dočekati pronalazak posmrtnih ostataka ubijenih supruga i svekra.
“Voljela bih da se pronađu, da budu označeni, kao što ljudi kažu – makar kost. Oni koji su to uradili možda više nisu ni živi. Neka im to bude na dušu i na čast”, kaže Hasica.
