Mustafa Stovrag ispred zgrade Suda BiH. Foto: Detektor
Mustafa Stovrag ispričao je da ga je rat zatekao u Čajniču, na mjestu kriminalističkog tehničara goraždanskog Centra službe bezbjednosti, da je živio u Batotićima, odakle je polovinom aprila 1992. otišao u Goražde. Ispričao je i o stradanju roditelja i sestre, za koje mu je brat rekao da ih je usmrtio njegov otac jer su bili u okruženju.
Optuženi je kazao da je tek početkom 1993. saznao za postojanje zatvora u Goraždu. Pojasnio je da je u Goraždu bio pripadnik policije, te da su u jednom trenutku svi policajci boravili u zgradi Stare pošte, koja se nalazila prekoputa zgrade nekadašnjeg ZOIL-a.
Odgovarajući svom branitelju Muhidinu Kapi, optuženi je rekao da je samo jednom ulazio u ZOIL, 1993. godine, kada su u zgradi bili zarobljenici iz Čajniča – Čedo Popović, te Brane i Njegoš Mašić.
On je, prema vlastitom svjedočenju, tada pozvan od osoba iz Državne bezbjednosti, kako bi ga suočili sa zarobljenim Popovićem i provjerili da li je on bio član rezervnog sastava policije u Čajniču.
Kazao je da je u zgradu ušao, ostavio službeni pištolj kod dežurnog službenika, te na spratu ušao u kancelariju u kojoj je Himzo Selimović, za kojeg je znao da je iz vojne bezbjednosti, ispitivao Čedu Popovića. Tada je, kaže, sjeo ispred Popovića i identifikovao ga kao pripadnika rezervnog sastava policije, uz pojašnjenje da ga je vidio na barikadama, nakon čega je izašao iz kancelarije.
Optuženi je naveo da je u drugoj kancelariji vidio zarobljene Njegoša i Branka Mašića, koji su bili u civilnoj odjeći. Dodao je i da nikada, u periodu od kraja 1992. do aprila 1993., nije vršio ispitivanja bilo kakvih osoba u zgradi ZOIL-a, kao i da s trojicom zarobljenika koje je vidio nikada nije imao nikakav fizički kontakt, niti im je ikada nanio povrede.
Stovrag je optužen za zločine nad ratnim zarobljenicima u vojno-istražnom zatvoru Istočnobosanske operativne grupe (IBOG) u Goraždu.
Himzi Selimoviću se u drugom predmetu sudi za zločine počinjene u Goraždu.
Tužiocu Vladimiru Simoviću je Stovrag odgovorio da je Popovića i Mašiće poznavao prije rata, te da je u zgradu ZOIL-a ulazio mjesec ili dva nakon što su oni zarobljeni. Prisjetio se da su Mašići stajali s desne strane kancelarije kroz koju je prošao i da nisu komunicirali, kao i da je Popović bio u sivo-maslinastoj uniformi.
Dodao je da ni kod jednog od zarobljenih nije primijetio nikakve povrede.
Na pitanje predsjedavajuće Sudskog vijeća, kazao je da je za sudbinu roditelja i sestre saznao u ljeto 1992. od brata, kao i da je istu informaciju čuo od izvjesnog Murata Medoševića, s kojim je razgovarao putem radioamatera iste godine. Pojasnio je da su njihova tijela pronađena u jednom mezarju 2004.
Nastavak suđenja je 6. decembra, kada je planirano da Tužilaštvo iznese završnu riječ.
