Optuženi i branioci u predmetu “Vinko Radović i ostali”. Foto BIRN BiH.
Habiba Selimović je ispričala da je živjela u Zvorniku sa suprugom Safetom i djecom, da su pobjegli u šumu kada se u aprilu 1992. počelo pucati, gdje su ih našli srpski vojnici.
Jedan od vojnika je, prema njenim riječima, pucao u potiljak njenom komšiji Fahrudinu Jusiću, što je vidjela.
Svjedokinja je kazala da su poslije pucali u potiljak ostalim muškarcima koji su tu bili prisutni. Izjavila je da je jedan vojnik pitao za ime njenog supruga, nakon čega je i njemu pucao u potiljak.
Ispričala je da je zatim došao do njenog sina, kada mu se njena kćerka obratila s riječima: “Ubio si nam oca, nemoj brata”. Ispričala je da je tada jedan mlađi vojnik rekao da ne diraju žene i djecu i da će se po njih vratiti, te im je kazao da bježe kuda znaju.
Odbrani optuženog Vinka Radovića je rekla da niko od Bošnjaka nije bio naoružan.
Selimović je svjedočila na suđenju Vinku Radoviću, Petku Paniću i Dragomiru Vasiću, optuženima za prisilno preseljenje, nečovječno postupanje i zatvaranje civila na području Zvornika.
Svjedokinja Ismeta Okanović je ispričala da je s porodicom živjela u Grbavcima i da je njen sin Fadil 1992. bio maloljetan. Kazala je da je njihova kuća, kao i većina u selu, zapaljena i da su poslije otišli u Klisu, gdje se okupio veliki broj mještana okolnih sela. U Klisu su, prema njenim riječima, dovezeni tenkovi.
Ispričala je da su tada svi krenuli prema Bijelom Potoku, te da nikome nisu dali da skrene iz kolone. Svjedokinja je rekla da je na putu vidjela tijelo Murata Džine, koga je poznavala, te da su počeli da odvajaju žene i djecu od muškaraca.
“Odvoji mi Fadila”, kazala je svjedokinja te ispričala kako je tražila da joj puste sina, a vojnici su joj govorili: “Nemoj da i ti ideš sad na kamion”.
Kazala je da je gledala kako joj sina udaraju po leđima nekom crnom motkom ili palicom.
Navela je da je tada vidjela optuženog Vinka Radovića, kojeg je poznavala, a koji je radio kao kondukter.
Posvjedočila je da su vojnici tada odveli Mustafu Grebića i još jednog muškarca, te da su se čuli pucnjevi.
“Oni se nisu vratili nakon pucnjeva”, kazala je svjedokinja.
Rekla je da je znala da je optuženi Panić bio policajac, te kako ga je vidjela na Bijelom Potoku, kao i Radovića, kojeg je vidjela i na Klisi.
Kazala je da su tu bili dovezeni kamioni, od kojih je na jednom bio njen sin i svekar, a na drugom suprug. Kazala je da su oni tada odvezeni i da nikad do danas nije pronašla njihove kosti.
Odbrani je rekla da u ranijim iskazima nije spominjala optužene jer joj niko pitanja o njima nije postavljao.
Saslušan je i svjedok čiji je identitet Sud zabranio da se objavljuje, koji je ispričao da su stanovnici njegovog sela naoružanje predali krajem aprila, te da su dvojica žitelja odvedeni u prvoj polovini maja i nakon nekoliko dana se vratili vidno isprebijani.
Ispričao je da je 25. maja 1992. vidio transportere i da je bila pucnjava po njegovom selu. Rekao je da je preko šuma otišao na slobodnu teritoriju, a kasnije je čuo kako su njegovog oca i ostale muškarce u Bijelom Potoku odvojili od žena i djece. Kazao je da je posmrtne ostatke oca pronašao u grobnici na Crnom Vrhu.
Svjedok Dragan Maletić je ispričao da je radio u Malom Zvorniku kao rukovodilac građevinskih mašina i da je u ljeto 1992. dobio naredbu od direktora da u mjestu Kazanbašča, koje se nalazi na putu od Zvornika prema Bijeljini, bagerom iskopa grobnicu za tijela koja su dovezena u kamionu.
“Pretpostavljao sam da su muslimani. Ratno stanje” kazao je svjedok.
Ispričao je da je radio na grobnicama i na “Raminom Grobu”, gdje je iskopao grobnicu dugu oko deset metara.
Tijela su, prema njegovim riječima, bila u vrećama i van njih, te je po odjeći zaključio da se radilo o civilima.
Nastavak suđenja je 12. novembra.
