Buljubašić i ostali: Naredba izdata na osnovu dogovora s komandantom brigade

Ahmed Sejdić. Foto: BIRN BiH

Svjedok Džemal Omerović kazao je da je bio komandant bataljona “16. maj” u Međeđi, mada je, kako je rekao, više molio i nagovarao nego što je komandovao. Izjavio je da je na tom području bilo i drugih bataljona i da su nakon nekoliko mjeseci ušli u sastav Višegradske brigade.

Svjedok je napomenuo da su prvo bili pod Teritorijalnom odbranom na čelu sa Mehmedom Tvrtkovićem, a poslije pod Višegradskom brigadom, čiji je komandant bio Sejdić.

U naredbi od 7. avgusta navodi se da se na osnovu dogovora sa komandantom brigade Ahmetom Sejdićem izdaje naredba o upućivanju određenog broja boraca na zborno mjesto u Međeđu zbog akcije na Bursiće, Hadroviće i Klisuru.

“Prijetila nam je opasnost iz tog pravca”, kazao je svjedok i dodao da nije bilo napada iz tog pravca i da nije vidio vojsku.

Omerović je rekao da je učestvovao u akciji i da je došao do Duba, kod Bursića, te da su po jednom čovjeku poslali poruku mještanima da se predaju. Kazao je da se taj čovjek vratio i da su se s druge strane čuli rafali.

“U Dubu je bilo i nepoznatih vojnika, očito su još neke grupe išle”, rekao je svjedok.

Dodao je da se sa svojom grupom vratio pošto akcija nije išla kako je mislio. Kazao je da u akciji nije vidio Sejdića, a da je poslije čuo da su zapaljeni objekti.

Optužnica tereti Sejdića da je naredio i učestvovao u napadu na sela Klisure, Bursići i Hadrovići u opštini Višegrad, u kojem je ubijeno osam srpskih civila.

U ovom predmetu optuženi su i Ferid Buljubašić, Rašid Sobo, Ševko Glušac, Zakir Jamak, Bahrudin Muhić, Adem Fehrić, Mustafa Poljo, Enver Kustura, Muhamed Liska, Sakib Čakar, Izet Sejdić i Munir Nalo, nekadašnji komandanti i pripadnici Armije BiH. Optužnica obuhvata zločine na području Foče, Višegrada i Čajniča počinjene od avgusta 1992. do februara 1993. godine.

Na pitanja Sejdićeve Odbrane, Omerović se složio da je bila naredba od organa iz Sarajeva da se mora predati oružje. Omerović nije mogao reći da li je Tvrtković izdao naredbu za razoružanje Bursića, Hadrovića i Klisure, ali se složio da je on najviše insistirao na izvršenju akcije.

Braniteljici Jesenki Rešidović je potvrdio da su srpske snage bile na više lokacija s kojih su dejstvovale. Predočeno je da se u naredbi koju je izdao Omerović navodi da se vatra ne otvara dok se mještani ne izjasne o predaji oružja, odnosno da smiju pucati samo ako se na njih otvori vatra, kao i da se ne uništava imovina.

Potvrdio je da je kasnije saznao da je na vojnike otvarana vatra i da je nađeno oružje.

Svjedok se složio sa sugestijama braniteljice da je bilo teško uspostaviti disciplinu i autoritet, da nije bilo ustrojene vojske i da su se dogovarali međusobno, te da su naredbe stizale od Štaba. Potvrdio je i da se dešavalo da gladne izbjeglice krenu za vojnicima u akciju.

Sudija Miroslav Popović kazao je da se u njegovoj naredbi navodi oduzimanje naoružanja od mještana, a da se ne spominju dejstva iz sela, što je svjedok naveo kao jedan od razloga za akciju. Omerović je rekao da je “vojska bila čas tamo, čas ‘vamo”.

Svjedok Momčilo Lučić rekao je da je živio u Pešurićima u opštini Rogatica i da je vidio kada su popaljene kuće u Klisuri, Hadrovićima i Bursićima. Naveo je da je prvi došao Marko Kusmuk, koji je tada znao da mu je samo jedan sin poginuo.

“Kaže da su napadnuti od komšija. Vidio je da je mlađi sin ranjen i da ga je ovaj muslimanski vojnik dotjerao do kuće i tu ga ubio”, naveo je svjedok.

Rekao je da su poslije u selima pronašli mrtve i drugog Kusmukovog sina, kao i suprugu i tetku. Neki su, kako je kazao, bili izgorjeli, te da je još četvoro mještana pronađeno mrtvo.

Bilo je planirano da suđenje bude nastavljeno 23. jula, ali je taj termin ostao uslovno zakazan nakon što je braniteljica Lejla Čović podsjetila na zajednički stav advokatskih komora da se suđenja održavaju jednom mjesečno zbog toga što braniocima nisu isplaćene naknade od decembra.