“Kada sam čuo granate imao sam punih osamnaest godina i dva mjeseca. Pitao sam oca šta da radim. On je rekao: ‘Ne znam, radi šta hoćeš, mi nismo nikom krivi’. Ja sam pobjegao u obližnju šumu i gledao sam. Bio sam 36 sati u šumi. Gledao sam sve – kako su palili, ubijali, sve te zločince sam vidio koji su to radili“, prisjeća se Mustafić i govori da mu se u maju naročito vraćaju te slike, iako su prošle 32 godine.

“Svaki mi je maj težak“, dodaje.

Oca mu je, kako je saznao, ubio njegov školski drug.

“Taj dan moj je otac pobjegao u jednu kuću i sakrio se. Sutradan su ga uhvatili u toj kući ispod daske. Bio je sakriven. I njega su ubili pred mojom kućom. (…) Imao je 40 godina“, priča dok pokazuje očev mezar.

“Upali su u selo Jusiće gdje su počeli kupiti sve redom. Odmah u prvi mah ubili su četiri čovjeka ondje kod moje kuće. (…) Četrdeset i osam ljudi toga je dana ubijeno. Dvije žene su zapaljene. Toga dana su 80 posto sela popalili. Maltretirali su sve, stoku odvodili, neku su zapalili, deset do petnaest ljudi su u selu ubili. Sve koje su uhvatili u selu, nijedan se čovjek nije vratio. Ubili su ih odmah taj dan, 27. maja u Malešiću, na Ždrijelu“, dodaje Mustafić koji je jedan od prvih povratnika u Jusiće koji su nakon rata pripali Republici Srpskoj.

Zapaljene žene i ubistva u Jusićima

Hazim Mustafić. Foto: BIRN BiH

Husein Muratović, predsjednik Mjesne zajednice Jusići, prisjeća se 27. maja 1992. godine, kada je selo napadnuto i ubijeno više mještana. Na samom početku, priča, ubijene su dvije žene za čijim tijelima se i danas traga.

“Ubijena je Fata Islamović i Hata Muratović koja je bila bolesna. Ona je zapaljena. Pola tijela je bilo, pa je nestalo i to pola tijela. A ovdje, kada je bio taj sabirni centar na stanici, ovdje je bila Fata Islamović… Postoji šansa, prema izjavama nekim, da je ona tu i zapaljena“, počinje razgovor Muratović.

I on se sjeća da je napad počeo granatiranjem u jutarnjim časovima.

“Iz pravca Malešića, iz pravca Odžačine, Brdžana i Miloševića. Znači, Mjesna zajednica Jusići je bila stavljena u obruč“, govori za Detektor.

Tog dana Bošnjaci su, kaže, istjerani iz svojih kuća, a na putu prema Odžačini strijeljana je porodica Smajlović. Tada su, prema riječima Muratovića, ubijeni Lutvo, Kemo, Ramo, Husein, Ibrahim i Haris Smajlović.

“Sabirni centar je bio ovdje na ovoj stanici. ‘Drina trans’ autobusi su dolazili deset puta dnevno. Odavde su ljude vodili pješke. I žene i djecu. Vođeni su u pravcu Malešića, prema školi i sali, u dva pravca – išli su pored groblja i još jedan put prijeki je bio“, opisuje.

Među onima koji su odvedeni u Malešiće je i tada trinaestogodišnji Sadet Islamović, koga novinari zatiču pred porušenom porodičnom kućom. On se sjeća kako se sa ženama i djecom pokušao sakriti u podrum kuće koja je zapaljena, nakon čega su zarobljeni.

“Kada su nas protjerali, sve su nas odveli dolje u Malešiće u školu, svi smo išli u koloni. I žene, i ljudi, i djeca, svi. I poslije su nas autobusima razvozili. Ja sam ostao u zadnjoj turi i prevezli su nas u Memiće. Ne mogu tačno da se sjetim gdje u Memiće, tako da smo prešli u Kalesiju. Naša nas je vojska sačekala, dala nam da jedemo, smjestili nas u školu“, prisjeća se Islamović, poljoprivrednik iz Jusića koji je o onome što je doživio svjedočio i pred Državnim sudom.

U Malešićima su, prema riječima Muratovića, ubijene 33 osobe.

“Grupa od njih trideset i troje je odvojena u školi od porodica i odvedena u salu u Malešiće. Tamo je bio krizni štab gdje je komandant kriznog štaba u to vrijeme svime rukovodio. To same istrage sada govore i svjedočenja, da je to bio Pero Radić i sva ta ekipa kojoj se sudi. Poslije odvođenja, ljudi su prebačeni kamionom do mjesta Ždrijelo. Na raskršću Klisa – Kozluk – Jusići ima jedna krivina, mjesto se zove Ždrijelo“, govori Muratović.

Prema njegovim saznanjima, ubijeni su pronađeni u transportnim vrećama na “Raminom grobu“.

“To su hermetičke zatvorene vreće i u njima su ljudi odvučeni“, kaže Muratović.

Pred Sudom BiH početkom 2021. počelo je suđenje Peri Radiću i ostalim bivšim pripadnicima Vojske Republike Srpske, optuženima za napad na Jusiće u maju 1992. godine, kada su izvršena ubistva više desetina ljudi i prisilno preseljenje stanovništva bošnjačke nacionalnosti. Najveći broj ubistava počinjen je 27. maja u Jusićima i okolini, a grupa od 30-ak muškaraca odvezena je iz škole u Malešićima, a neki su pješke sprovedeni i ubijeni.

I dok još traju saslušanja svjedoka, Interpol je raspisao potjernicu za jednim od optuženih za silovanje u Jusićima.

Nepovjerenje u pravosuđe

Sadet Islamović. Foto: BIRN BiH

Muratović kaže da se stanovnici Jusića, od kojih su mnogi svjedočili u ovom višegodišnjem predmetu, boje da će odgovorni pred izricanje presude pobjeći u Srbiju. Uz to, za preživjele i članove porodica žrtava dodatna je trauma sretanje optuženih.

Mustafić dodaje da je sudski postupak prespor, što ga dodatno uznemirava.

Za one koji su dali iskaz u Sudu, nije bilo lako i jednostavno.

“Imao sam s njima problema prošle i pretprošle godine kada sam išao na suđenje gore u Sarajevo. Imam te traume, išao sam i doktoru i psihijatru. Pijem tablete. Jednostavno, teško. Teško sve to podnosim“, govori Islamović i dodaje da optužene viđa u Kozluku kada ide platiti račune.

“Oni se sada odazivaju, ali to kada bude glavna presuda, oni će prije toga otići za Srbiju. Njima je Srbija pet minuta autom. Samo pređu most na Šepku i eto ih u Srbiji. Ili pređu Drinu. Pobjegao je i Dušan Spasojević i nikom ništa. Skoro su ga vidjeli u Malom Zvorniku i ne možeš mu ništa“, ističe on, kao i da su Jusićani razočarani što i na ovu godišnjicu još nijedna osoba nije osuđena za napad na njihovo selo.

Dok se u Malešićima danas budu prisjećali onih koji se odatle nisu vratili, mještani će zatražiti i da se obilježi ova lokacija zatočenja civila.