Završava riječima: “Svaki dan šaljemo poruku više puta u razne krajeve svijeta – ponesite je i vi da se Srebrenica nikad i nikom ne dogodi.”

Ukrajinske goste, osim pitanja o samom genocidu, posebno zanima i izgradnja Memorijalnog centra i proces koji je tome prethodio, što im Osmanović detaljno pojašnjava.

Na kraju predavanja Osmanović im prikazuje film “Jedna sedmica u julu”. Snažan utisak na njih ostavlja poznati snimak na kojem pripadnici “Škorpiona” ubijaju Srebreničane čije su ruke svezane.

Vidno uzrujani, prave kratku pauzu prije nego će obići muzejske postavke u Memorijalnom centru. Neki su previše potreseni da bi razgovarali s novinarima.

Tetiana Shyk razgleda predmete u spomen-sobi “Životi iza polja smrti”, koju je prije dvije godine otvorila Balkanska istraživačka mreža BiH zajedno s Memorijalnim centrom Srebrenica. Predmeti pripadaju osobama koje su preživjele genocid ili njihovim najmilijim koji ipak nisu nikada uspjeli napustiti područje Srebrenice i ubijeni su u julu 1995. godine.

Tetiana Shyk. Foto: BIRN BiH

U prostoriji gdje su izloženi predmeti, Tetiani se na licu, dok razgovara s novinarima, vidi ukupni emotivni dojam same posjete. Kaže kako dolazi iz Bahmuta iz oblasti Donjeck, ali da je usljed okupacije morala napustiti svoj rodni, sada već uništeni grad.

Trenutno živi u Pavlohradu, koji je primio više od 30.000 izbjeglica i predsjednica je jednog od savjeta koji su formirani kako bi pružili pomoć izbjeglicama.

Prije rata u Ukrajini je, kaže, imala sve – od najneophodnijih stvari do dobrog posla i luksuza.

“Iznenada je došao rat. Morali smo napustiti sve. Bukvalno sve”, kaže i dodaje koliko je zahvalna ljudima koji su pružili pomoć izbjeglicama da krenu od početka u tuđim domovima i gradovima.

I sama izbjeglica, Tetiana je izbrana da bude predsjednica Savjeta i svakodnevno pruža pomoć onima koji je trebaju.

“Ne smijem njima pokazati svoju bol, svoju slabost. Podržavam ih, ne samo u humanitarnom smislu već i emotivno. Znam kako je to teško, ponekad znam plakati kući, ali nikad pred ljudima”, kaže plačno dok pokušava objasniti šta znači biti izbjeglica.

Posebno joj je važno da se život izbjeglica ne zaustavi, nego da nastave sa svojim životima dok se rat ne završi. Ohrabruje ih da, ukoliko nemaju posla u svojoj profesiji, obrazuju se i rade nešto drugo.

Iskustva BiH koje Ukrajina može primijeniti

Kateryna Ovcharenko također dolazi iz oblasti Donjeck.

Nekadašnja profesorica na katedri žurnalistike, nakon odvajanja zbog svojih proukrajinskih stavova nije imala mogućnosti tu ostati te je napustila oblast i boravila u drugim ukrajinskim gradovima, gdje se dosta bavila volontiranjem. Od 2015. godine, kada se vratila u dio Donjecka pod kontrolom Ukrajine, nastavila se baviti humanitarnim radom kroz organizaciju “Caritas Kramatorsk”.

Cilj posjete Sarajevu i Srebrenici, koju je organizovao Međunarodni republikanski institut (IRI), jeste podijeliti iskustva i greške BiH kako ih oni u Ukrajini ne bi ponovili.

“Dosta gradova u Ukrajini je danas potpuno uništeno i mi, bez obzira na to što još uvijek ima ratnih dešavanja, vjerujemo da će se rat završiti, i naravno da bismo željeli preporuku s bosanske strane od čega bismo trebali početi da obnavljamo naše gradove, gdje da ne napravimo greške. Bilo koja preporuka od strane BiH je dobrodošla u Ukrajinu, s obzirom da niko od naših građana nema nikakvog iskustva što se tiče ratnih razaranja”, kaže ona.

U grupi koja je došla posjetiti Memorijalni centar je i dvadesetdvogodišnji student i volonter pri asocijaciji “Most Ukrajine” Ivan Voloshyn. Zatičemo ga dok u spomen-sobi “Životi iza polja smrti” gleda videa osoba koje su preživjele genocid.

Ivan živi u Burštinu, za koji kaže da se nalazi u relativno mirnom dijelu Ukrajine, ali ipak da je od marta već pet puta granatirana toplotna stanica koja građanima obezbjeđuje struju i grijanje, te da je već uništena, što predstavlja veliki problem jer ostaju bez struje.

Ivan Voloshyn. Foto: BIRN BiH

Volontiranjem se počeo baviti još prije rata u Ukrajini kada je pružao pomoć domovima za nezbrinutu djecu, a danas u svoje slobodno vrijeme i bez ikakve naknade pomaže izbjeglicama, momcima koji su prvi put mobilisani, a ponekad ide i na istok Ukrajine, gdje voze humanitarnu pomoć.

Ivan ima poseban fokus tokom svoje posjete BiH, a to je pitanje izgradnje i stvaranja memorijalnih centara.

“Znam da su u BiH memorijalni centri napravljeni nakon okončanja rata. U Ukrajini se oni organizuju dok još uvijek traju ratna dešavanja”, kaže i dodaje da ih čeka još mnogo posla, pogotovo u pružanju pomoći veteranima i razorenim gradovima.

Utisci iz BiH koje nose sa sobom različiti su, govore Tetiana i Kateryna. Kateryna kaže da razumije izgradnju mira, ali da je sam proces vrlo težak i da će zahtijevati mnogo vremena.

“Zaista, vrijeme treba zaliječiti one rane ljudi i ne bih mogla sada reći na koji način bi mogli graditi mir između dvije strane”, kaže ona i dodaje da ne može razlučiti šta ima prvenstvo – nacionalni identitet ili izgradnja mira, odnosno da izgradnja mira ne uništava nacionalni identitet po bilo koju cijenu”, dodaje.

Tetiana pojašnjava kako su došli u edukativnu posjetu u BiH dok još uvijek traje žestoki rat u Ukrajini.

“Mi smo dosta umorni, ali, naravno, želimo pobjedu. Naglašavam, mi želimo pobjedu. Bojim se da upotrijebim riječ ‘mir’ – mir po bilo koju cijenu – s obzirom da je neprijatelj ušao na našu teritoriju i sada uništava naše gradove, naše živote”, kaže.

Smatra kako je potrebno vrijeme da joj se slegnu svi utisci o onom što je čula i vidjela u BiH i iskustva koja mogu biti korisna jednom kad se završi rat u Ukrajini.