Hanka je tada bila desetogodišnja djevojčica, a Mehmed je imao 36 godina kada je odveden. Nedostaje joj svakog dana.

“Mi samo znamo da je zadnji put viđen ovdje na Mostini i da je tu bio i nikada niko nije ništa konkretno rekao gdje bi otprilike on mogao biti. (…) On je radio do zadnjeg dana na poslu u Lukama, na pilani. Došao je kući i rekao je da će mu dati brašno, da ode u Krizni štab dolje i odnese potvrdu da nema oružja na sebi i da će oni njemu dati vreću brašna”, prisjeća se Hanka posljednjeg puta kada je njen otac došao kući s posla.

Kako je tada vladala nestašica brašna, Mehmed je, želeći obezbijediti hranu za svoje četvero djece i suprugu, ostavio sve svoje stvari kod kuće i uputio se prema mjestu gdje su mu rekli da dođe. Pozdravio se s porodicom, a sa sobom je poveo Hankinu sestru koja je tada imala devet godina.

“On je nju ostavio iza jednog ćoška i rekao joj: ‘Ako šta vidiš sumnjivo, bježi, ne okreći se.’ I on je tamo pokucao na ta vrata i njega je Milun Kornjača ubacio unutra, udario nogom u stražnjicu i rekao: ‘Tebe treba zaklati. Nismo mogli kući da dođemo, od djece da te vodimo. Neka si nam došao na noge.’ Moja sestra je to vidjela i onda je pobjegla”, opisuje Hanka, koja vjeruje da možda ni njena sestra danas ne bi bila živa da nije pobjegla.

Ostatak Mehmedove porodice spas je našao u Makedoniji, gdje su bili četiri i po godine.

“Jedne prilike majka je pitala jednog komšiju za Mehmeda i on joj je rekao: ‘Jeste, na Mostini je’, i majka mu je slala cigare. Mi smo još 15 dana bili u Čajniču dok nismo pobjegli, dok nam nisu autobuse organizovali, samo za žene i djecu”, prisjeća se, kao i da je njena majka na crnogorskoj televiziji prepoznala ubijene Bošnjake na Mostini.

Hanka je jedna od mnogobrojnih članova porodica žrtava koje su se 19. maja, na 32. godišnjicu zločina, u Mostini polaganjem cvijeća i molitvom prisjetili svojih najmlijih.

Hanka Jelašković. Foto: BIRN BiH.

“Toliko godina je prošlo a još nikada nismo našli njegovo tijelo, njegove kosti, da ga ukopamo. Moja majka nije ni doživjela da dođe na obilježavanje Mostine jer je poginula, udario je auto prije 13 godina. Nadam se da će konačno neko progovoriti, da kaže gdje su te kosti, gdje su grobnice. Neko garant zna, ali šute. Moja jedina poruka svima koji znaju jeste da progovore”, rekla je Hanka na obilježavanju, kao i da nikada neće odustati od traženja.

Avdo Šišić, efendija Medžlisa Islamske zajednice Čajniče, kazao je da su organizovali obilježavanje godišnjice kako bi se borili za istinu.

“U maju ‘92. godine ovdje na ovom lokalitetu su na najsvirepiji mogući način ubijeni Bošnjaci, civili, samo zato što su se zvali drugačije. Što su prema nečijim parametrima, izopačenim mjerilima, bili drugačiji”, rekao je.

Podsjetio je da je od 42 osobe ubijene na Mostini ekshumirano njih 18, te da se još traga za oko 50 osoba nestalih na području ove općine.

“Ono što, vjerujem, najviše boli sve nas, a posebno članove porodica ubijenih ovdje na Mostini, jeste to da nisu adekvatno kažnjeni i procesuirani ti strašni, stravični zločini. I druga stvar koja također boli jeste da mnogi od vas još uvijek tragaju za kostima, za posmrtnim ostacima svojih članova porodica”, rekao je Šišić i dodao da će nastaviti gajiti kulturu sjećanja.

Prema Bazi sudski utvrđenih činjenica, srpske vlasti su 1992. godine u Čajniču civile bošnjačke nacionalnosti držale zatočene u tri zatočenička centra – Lovačkom domu “Mostina”, Policijskoj stanici u Čajniču i školi. Pripadnici paravojne grupe su 18. maja izvršili pokolj nad 30 zatočenika u kontejneru za skladištenje pokraj Doma, navodno kao odmazdu za smrt srpskog vojnika koji je poginuo negdje drugdje.

Refika Trle. Foto: BIRN BiH

Refika Trle je u “Mostini” izgubila brata Nusreta Kulogliju, za čijim posmrtnim ostacima i danas traga. Ona za Detektor kaže da je njen brat, predratni komunalni radnik iz Čajniča, izveden na razgovor u Lovački dom “Mostina”.

“Pošli su prema Pljevljima, da idu roditeljima, da jednostavno izbjegnu – snaha, dvoje male djece i on. Izveden je na Mostini 6. maja, kao samo na neki razgovor, i nikad se vratio nije. Snaha je otišla u Makedoniju. Ja sam tragala za njim, nikad ništa saznala nisam”, prisjeća se Refika, čiji je otac vidio tijelo sina Nusreta na vojvođanskoj televiziji.

Prema Refikinim riječima, vidio je kako je zaklan, a da mu je ruka bila preko glave.

“On ga je poznao, ali je odmah ugasio televiziju radi majke. Oni su, vojvođanska televizija snimala, najavili da su to ‘pobili Zelene beretke koji ubijaju braću Srbe’. Tako je najava bila tog”, sjeća se Refika, dodajući da su njhovi roditelji u međuvremenu preminuli.

Nada se, kad već njeni roditelji nisu dočekali da ukopaju sina, da će ona naći bar jednu bratovu kost, da ima mezar na kojem će se njegova djeca i unučad pomoliti za njega.

“To je bila duša, duša koju poželiti može svako”, kaže.

“Nusret nije bio ni u kakvoj partiji, ni u ‘beretkama’, ništa. Radio je. S posla došao kući, pošli u autobuse da idu u Pljevlja, pa da onda idu u Zaostrog kod roditelja tamo, i tako je to bilo. Ništa, znači, skinut što je musliman. Čula sam od pojedinih, koji sada nisu živi, da su izvedeni s Mostine ovdje, premlaćeni, svašta s njima se radilo dok nisu jednom bili likvidirani”, govori Refika, apelujući na sve koji znaju da otkriju lokacije grobnica.

Ispred članova porodica ubijenih Čajničana na obilježavanju se obratila Zumra Homoraš, nazvavši “Mostinu” – “logorom smrti”.

“Trideset druga godina je, mi tragamo još uvijek za našim najmilijim. Većina njih nije pronađena, dok se zločinci, naredbodavci zločina, počinioci zločina i oni koji prikrivaju zločin još uvijek slobodno šeću našim gradom Čajničem. Ne samo čajničkim ulicama već i širom Srbije. Mi nećemo stati. Ovaj zločin mora ostati zabilježen, ovaj zločin mora biti kažnjen”, rekla je Homoraš.

“Mi ćemo dati sve od sebe, do zadnjeg daha, da se ‘Mostina’ nikada ne zaboravi. Mi naše najmilije nismo mogli spasiti smrti, ali ih moramo spasiti od zaborava”, dodala je.

S ovog mjesta se pružaju ruke pomirenja, oprosta, ali ne i zaborava, rekao je na obilježavanju Izet Alihodžić, bošnjački odbornik u Skupštini opštine Čajniče.

“Svi mi koji dijelimo životni prostor u ovoj lokalnoj zajednici moramo njegovati kolektivno pamćenje na ovaj zločin. Ne zbog žrtava ovog zločina, njima to ne treba, ali treba nama, zbog naše budućnosti i budućnosti potomaka naših”, rekao je pozivajući sve one koji imaju bilo kakvu informaciju o tome gdje se grobnice nalaze, da to kažu nadležnim organima.

Za zločine u Čajniču Sud Bosne i Hercegovine je osudio

Milorada Živkovića na šest godina, Miluna Kornjaču na sedam, a Milosava, Marijana i Slavka Jovanovića na kazne od 11 godina zatvora. Optužbi su oslobođeni Duško Tadić i Stevo Jovanović. Sud je 2015. godine potvrdio optužnicu protiv Duška Kornjače za krivično djelo “zločin protiv čovječnosti”, ali je on nedostupan.