Reportaža

Mujo ne zaboravlja prizor ubistva roditelja i zvukova vojnika

Mujo Borović. Foto: BIRN BiH

Mujo ne zaboravlja prizor ubistva roditelja i zvukova vojnika

11. Aprila 2024.10:05
11. Aprila 2024.10:05
U selu Kosova kod Ustikoline, 23. maja 1992. stradalo je 16 osoba, među njima Edhem i Dika Borović, koji su ubijeni u svojoj kući. Njihov sin, svjedok ovog zločina, već 32 godine traži pravdu, razočaran jer još uvijek niko nije procesuiran za ovaj zločin.

Mujo za Detektor opisuje da je zapucalo po prozorima, zidovima, po krovu... Vidjeli su da donji dio sela gori, a dim je bio oko 100 metara od njihove kuće. U strahu za njegov život, majka ga je sakrila u špajz ispod kućnih drvenih stepenica, pokrila dekom i zatvorila vrata. Kaže da je tada imao nepune 42 godine.

“Čuo sam majku kad je pogođena, kad je izašla vani i pogođena... Ja sam je čuo, nisam mogao da izdržim da je ne vidim. Morao sam ustati ispod te deke. Pa sam vidio oca da leži dolje, krv ispod njega razlila se. Majka pred vratima leži, ubijena, na leđima... Oni su zapalili sobe. Gori već, dim se osjeti”, prisjeća se Mujo.

Pojašnjava da je oca našao u hodniku, dok je majka ubijena pred ulaznim vratima. Kada je vidio taj prizor, vratio se u svoje sklonište, ispod stepenica.

Kada se dim počeo širiti po kući, Mujo je pobjegao na tavan jer nije smio izaći napolje, a čuo je naredbu da se pale kuće. Kako je dim došao i u taj dio gdje se nalazio, navodi, skinuo je nekoliko crepova i izašao na krov.

“Legao sam po krovu da me ne bi vidjeli. To mi je očeva kuća, a moja kuća je odmah 20 metara dalje I oni pale moju kuću. Vidim pale, dim. Hodaju uz stepenice, niz stepenice, pričaju. Ne smijem da ih gledam, čini mi se, ako ja njih gledam, oni će se okrenuti i vidjeti mene. Pogledam i gledam da se sakrijem što više na krovu. Ne znam koliko vremena sam tu bio, vrijeme u ratu u takvim situacijama ne može niko tačno znati”, govori Borović.

Kada su vojnici otišli od njegove kuće, s krova je skočio na krošnju šljive i pobjegao u suprotnu stranu. Nakon nekog vremena, pojašnjava, vratio se do kuće i unio majčino tijelo u ljetnu kuhinju i stavio ga na sećiju. Kaže da je kasnije primijetio da je po prsima imao tragove majčine krvi.

Nakon rata našao roditelje tamo gdje ih je posljednji put vidio

Mujo Borović u obilasku ostataka porodične kuće u selu Kosova. Foto: BIRN BiH

U proljeće 1996. godine je bila ekshumacija i identifikacija njegovih roditelja. Pet-šest automobila je tada došlo. Borović je tom prilikom pokazao gdje da pronađu oca i na kojem mjestu je unio majku.

Kaže da nije pronađena majčina lobanja, a očev skelet je bio čitav osim kostiju nogu i ruku. Na oko 500 metara od kuće, u vojnom krugu, pronađena je lobanja, ali do danas nije saznao je li pripadala njegovoj majci.

Roditelje je sahranio u mezarju Prizren u Ustikolini.

Mujina porodica – supruga i dva sina – prije napada je napustila selo, i otišli su za Goražde. Roditelji nisu htjeli da napuste kuću, jer je otac govorio da je jednom bio izbjeglica i da neće više.

“Krivo mi je, ne mogu to sebi da oprostim, što ih nisam natjerao silom. Moralo bih silom, da idu”, navodi Borović.

Tog dana je, kaže, u roku od sat do dva, ubijeno 16 osoba, ali četiri osobe još uvijek nisu pronađene. Prema njegovim riječima, niko neće da kaže gdje su njihovi posmrtni ostaci.

“Eto, prežio sam tu golgotu, kako se desilo, već vrijeme oduzima mi godine i šećer imam, tada sam ga dobio sigurno. Po simptomima znam. Preživio to, ali vrijeme oduzima, zaboravlja se, detalji pogotovo”, dodaje Borović.

Ožiljci ostaju, razočarenje raste

Zločin u selu Kosova ni 32 godine nakon napada nije procesuiran. Ni sam Borović ne zna koliko je puta davao izjave, za vrijeme rata i kasnije. Pitao se zbog čega ga toliko ispituju, jer smatra da je istražiocima bilo važnije da ispriča na koji način i s kim je bježao iz Ustikoline nego da kaže ko je ubijao i palio kuće.

Razočaran je jer više od tri decenije niko s tog područja nije osuđen ni procesuiran. Kaže da i oni kojima je pričao o ovom zločinu brzo zaborave, kao da nemaju osjećaja.

Lica vojnika koji su tog dana bili u selu nije mogao vidjeti, ali je čuo njihova imena dok su pričali između sebe, i kaže da je ta imena znao od prije rata i koje funkcije su imali tokom rata.

“Ja sam svoje roditelje vidio kako su poginuli, vidio druge kako su poginuli i uvijek sam nastojao da idem, da to ‘potjeram’ (…) Teško je to pričati, teško je sjećati se. Ostali su veliki ožiljci”, zaključuje naš sagovornik, kojem je vjera pomogla da prebrodi ono što je preživio.

Iz Tužilaštva BiH za Detektor su odgovorili da je u Posebnom odjelu za ratne zločine u radu predmet koji se odnosi na više događaja, a između ostalog obuhvata i mjesto Kosova.

“Predmet je otvoren i kada bude donesena tužiteljska odluka, javnost će biti informirana. Također, u jednom ranijem predmetu, prema dvije osobe donesena je naredba o obustavi istrage”, kaže glasnogovornik Boris Grubešić.

 U BIRN-ovoj bazi sudski utvrđenih činjenica se navodi da je političko i vojno preuzimanje vlasti u Foči počelo 8. aprila 1992. granatiranjem usmjerenim na naselja s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Grad je zauzet sredinom aprila 1992. godine, a napadi na okolna mjesta su trajali i do jula.

U presudama Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i Miloradu Krnojelcu se navodi da su srpski vojnici oko 28. aprila 1992. napali Ustikolinu i zapalili kuće Bošnjaka, a odatle su nastavili da razaraju bošnjačka sela uz lijevu obalu Drine, nizvodno od Ošanice, dok se stanovništvo razbježalo ili poginulo.

Emina Dizdarević Tahmiščija