“Pronašli su daidžu“, “Ona još vjeruje da je on živ“, “Njega neće nikad pronaći, priča se da je tijelo zapaljeno u kući“ – ove sam rečenice kao dijete slušala u kući, okružena rođacima i prijateljima koji su preživjeli logore ili izbjeglištvo, snajpere, granate, skrivanje u šumama i pećinima, glad i promrzline, kao i ja.

Vremenom sam naučila da nismo jedini. Sudbinu je dijelilo na hiljade porodica svih imena i prezimena iz cijele Bosne i Hercegovine, ili su im sudbine bile još bolnije.

Tokom tinejdžerskog uzrasta išla sam na ukope roditelja mojih prijatelja kojima su pronađeni samo fragmenti kostiju, osjećala nelagodu pokazati živog oca pred drugaricama i rodicama koje još traže očeve, maštala da im mogu pomoći da ih nađu.

Pomogla sam, duboko vjerujem, barem nečijim kćerkama da nađu očeve, izvještavanjem o ratnim zločinima, tranzicijskoj pravdi, nestalim osobama tokom proteklog rata. Želim da, ukoliko se bavite ovom temom, budete svjesni da – ako to radite na moralan, objektivan i profesionalan način – možete otkloniti sumnje da li pomažete.

Možda će baš neko ko čita vašu priču priznati gdje se nalazi grobnica koja čuva kosti nečije majke, sestre, djeteta, brata, oca, rođaka.

Učili su me da osjećaje, sva svoja promišljanja ostavim iza sebe i izvještavam kao da nemam nikakvog iskustva ili stava. To ponekad može da bude teško, ali je jedino ispravno.

Sjećam se kako sam se jednom, posmatrajući iz režije, crvenila zbog pretjerane teatralnosti koju je pokazivala voditeljica izražavajući saučešće jednoj majci. Obećala sam sebi da tako neću nikada raditi, znajući da meni ne može biti gore od jedne majke koja traga za ostacima svoga sina ili drugih članova porodice. Kasnije ću naučiti i stalno se podsjećati koliko je važno dostojanstvo, poštivanje sagovornika, profesionalna empatija i neke druge stvari.

Radeći u BIRN-u Bosne i Hercegovine upoznavala sam porodice i shvatila da tema nestalih osoba ne smije i ne može biti vezana samo za godišnjice, samo kada uredništvo odluči da će tog dana, kao i ostali, izvještavati o tome.

Neke sam stvari učila iz knjiga, neke od starijih kolega, a neke, najvažnije, od ljudi na terenu. Ovaj specijalizirani medij omogućio mi je da posjetim najudaljenije krajeve BiH kako bih prenijela priče žrtava zločina, preživjelih i porodica nestalih. Neke porodice danas imaju jednog člana, neke se udruže pa postanu jedna porodica.

Tako sam u selu, 40-ak minuta vožnje udaljenom od Srebrenice, upoznala dvije majke koje nisu rodbinski vezane ali, dok tragaju za kostima svojih najmilijih, žive skupa i imaju jedna drugu. Kada sam im pokucala na vrata, dočekale su me dvije vedre žene, ali njihove oči odavale su drugačiju priču. Rekle su: “Neka ste došli i vi po nas jer po nas dolaze samo kad im nešto treba, inače pješačimo i živimo zaboravljene”. Postidjela sam se tada za sve nas.

Zato je iznimno važno biti uz porodice i onda kada ne pišemo, i onda kada nije godišnjica, i onda kada će neko od njih reći: “Ja mislio pronašli ono par kostiju pa zovu, a vi ste“.

Prije nekoliko godina sam prvi put s istražiocem Instituta za nestale osobe BiH i našom TV ekipom iščekivala odlazak na prvu ekshumaciju. Dan prije, on je sa mnom podijelio iskustva s terena. Govorio nam je o pronalasku kostiju trudnice s fetusom i jednom bebom u naručju, o skeletima sastavljanim iz više grobnica, neprospavanim noćima i rukama vezanih žicom u kojima je, kasnije ću saznati, tražio i one iz svoje porodice. Moje razočarenje kada kosti tokom ekshumacije na koju nas je poveo nisu pronađene dijelili su i ostali članovi ekipe, svi složni da onda ne možemo ni zamisliti kako iščekuju i šta osjećaju članovi porodica.

Zato smo s Međunarodnim crvenim križem pripremili priručnik o medijskom izvještavanju o nestalim osobama, da vam dočaramo iščekivanja i šta ona znače porodicama, kako je važna naša medijska uloga u njihovoj potrazi, da vam olakšamo i, kroz naša iskustva i nedoumice, otkrijemo zamke, opišemo zadatke kroz primjere, potaknemo vas da vjerujete da pomažete jer vašim radom to i činite.

* Dio teksta predgovor je urednice Džane Brkanić u publikaciji BIRN-a BiH i Međunarodnog komiteta crvenog krsta “Medijsko izvještavanje o osobama nestalim usljed sukoba u BiH 1992–1995.: Rezultat iskustva i prakse novinara, urednika, glasnogovornika, istražilaca i humanitarnih radnika, reakcija javnosti i percepcije porodica nestalih iz BiH”. 

Publikaciju možete pročitati na ovom linku.