Ganić i ostali: Ispitivanje u fiskulturnoj sali

Goran Gajić se prisjetio 3. maja 1992., kada je iz kasarne “Jusuf Džonlić” s još 15 vojnika poslan u Lukavicu. Tu su, kako je rekao, postrojeni, i rečeno im je da idu na iseljavanje Druge vojne oblasti.

“Rekli su nam da ne provociramo nikoga, da se normalno ponašamo i da će nas pratiti UNPROFOR”, kazao je svjedok i opisao kako su išli preko Vraca na Skenderiju, a potom kroz Dobrovoljačku ulicu do komande. 

Naveo je da je UNPROFOR bio na početku, sredini i kraju kolone. Kada su stigli ispred komande, Gajić je kazao da je vidio kako iz prvog UNPROFOR-ovog vozila izlaze Alija Izetbegović i njegova kćerka. Tokom unakrsnog ispitivanja, rekao je da su oni krenuli s njima iz Lukavice.

U njegovom kamionu je bio, kako je rekao, kancelarijski materijal. Nakon utovara stvari, ponovno se formirala kolona za polazak nazad. S njim su ušla dva oficira, a na karoseriji je bilo oko deset vojnika koji su vršili utovar. 

“Čim smo ušli u Dobrovoljačku ulicu, kolona je zaustavljena i krenuli smo. Drugi put kad smo krenuli bile su neke okrugle tenkovske mine na lijevoj strani ulice. Nakon 300 do 400 metara od tog mjesta kolona je opet stala. Ispred nas je stao čovjek i rekao: ’Izađite iz vozila, nemojte da vas spalim’. Ja sam izašao. Čuo sam rafalnu, pojedinačnu pucnjavu s moje prednje strane”, opisao je svjedok.

Kazao je da su poredani na trotoar uz zgradu i natjerani da legnu i gledaju potrbuške. Jedan od vojnika je, prema njegovim riječima, išao i udarao ih po glavi. Osobe koje su ih dočekale na tom mjestu je opisao kao šaroliko obučene, sa zelenim beretkama s ljiljanima na glavi. 

Odbrana mu je predočila izjavu iz zapisnika gdje nije spominjao beretke i ljiljane, na šta je svjedok odgovorio da ga nije niko pitao. Također ga je Odbrana upitala je li mu poznato da je Predsjedništvo tek poslije ovog događaja uvelo ljiljane kao obilježje, a svjedok je rekao da mu to nije poznato.

Nakon toga, čuo je kako je neko na megafon vikao da je “ovo TO BiH”, a u međuvremenu neke od tih osoba su otišle na zadnji dio kolone. Potom su, rekao je svjedok, odvedeni u ugostiteljski objakat “Kaktus”, a zatim u fiskulturnu salu.

U izjavi iz istrage je pročitano da je svjedok rekao da su naoružani muškarci, koji su ih zarobili, pobjegli nakon što se čuo megafon, a Gajić je rekao:”Pobjegli, povukli, ne znam”, kao i da su otišli prema zadnjem dijelu.

“Tu su nam uzeli podatke. Odvedeni smo niz stepenice gdje smo ispitivani. Ne znam ko je ispitivao, neko iz TO-a. Mene su pitali šta sam vozio, gdje sam najviše bio. Tu sam dobio par šamara. I drugi su izvođeni i vidjelo se po podljevima da su tučeni”, ispričao je Gajić.

Odbrana mu je pročitala dio iz istrage gdje je naveo da mu nije poznato kojoj formaciji su pripadale osobe koje su ih čuvale u fiskulturnoj sali. Svjedok je rekao da su na ulici rekli TO BiH i da su podignuti i odvedeni u salu. 

Na tom mjestu borave do 8. maja, kada su došli, kako je nabrojao, “general McKenzie, general Aksentijević, Jovo Divjak i Delimustafić”. Tada su se izjasnili da žele ići u jedinicu, a potom kućama, te su vraćeni u Lukavicu. 

Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika JNA i civila optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Hasan Efendić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob, Ismet Dahić i Mahir Žiško, koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.

Naredno suđenje je zakazano za 27. decembar.