Peulić i ostali: Bošnjaci i Hrvati sami tražili iseljavanje iz Kotor-Varoši, tvrde svjedoci

Svjedok Aleksa Vučanović ispričao je u Državnom sudu da je u septembru 1991. godine pristupio po pozivu u rezervni sastav milicije u Kotor-Varoši, a da je načelnik Stanice javne bezbjednosti bio Savo Tepić.

Kazao je da je u junu 1992. godine raspoređen na čuvanje bolnice, gdje je ostao oko 20 dana, a da je potom prebačen na obezbjeđenje zatvora.

“Kada smo došli, bilo je 15 zatvorenih muškaraca, njih su odvodili u Stanicu policije na ispitivanja, i kada su se vraćali, vidio sam da su tučeni”, izjavio je svjedok te dodao da su pripadnici specijalne jedinice koja je došla iz Banje Luke svakodnevno dovodili nove ljude u zatvor, a da su oni vodili evidenciju, koga dovode i odvode.

Prema iskazu svjedoka, u zatvoru su od premlaćivanja preminuli Zoran Zorin, te čovjek kojeg su zvali Peci, a svjedok je rekao da je čuo da je zatvoren i čovjek zvani Čuta, koji je bio golman u lokalnom klubu.

“On je odveden prije nego sam došao da čuvam zatvor, i čuo sam da je nestao”, kazao je svjedok.

Drugi svjedok Državnog tužilaštva Marko Vjetanović rekao je da je bio aktivni policajac u Kotor-Varoši, te da je s još 15 do 20 kolega išao u Bilice.

“Ljudi iz Bilica su pružali otpor, pa smo i mi pucali, a civili su iseljeni, ali ne znam gdje su”, kazao je svjedok.

Ispričao je da je kratko ostao u policiji, te da je prešao u jedinicu Vojne policije, pod komandom Čede Đukića, a unutar Kotorvaroške lake brigade, kojom je komandovao Dušan Novaković.

Rekao je da dugo poznaje optuženog Slobodana Župljanina i da zna da je bio komandant Drugog bataljona 22. brigade.

Na upit tužioca Mersudina Pružana o zločinu u Grabovici, svjedok je kazao kako nije bio tu, da je čuo da je bilo ubijanja ljudi iz Večića, ali da ne zna ko je to uradio.

Pružan mu je predočio izjavu koju je dao Tužilaštvu BiH 2015. godine, u kojoj je svjedok naveo kako je “čuo da je u Grabovicu otišao kombi Vojne policije Drugog bataljona 22. brigade”, ali se svjedok nije mogao sjetiti.

Na pitanje Dejana Bogdanovića, Župljaninovog branioca, svjedok je rekao da Drugi bataljon nije imao Vojnu policiju, niti je Vojna policija imala kombije.

Za progon na području Kotor-Varoši – ubistvima, deportacijom, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem i tjeranjem na prinudni rad – sudi se Bošku Peuliću, Slobodanu Župljaninu, Manojlu Tepiću, Janku Triviću i Nedeljku Đekanoviću.

Prema optužnici, Peulić je bio komandant Treće taktičke grupe Vojske Republike Srpske, Župljanin komandant Drugog bataljona 22. brigade, Trivić komandant te brigade, Tepić komandant Teritorijalne odbrane Kotor-Varoš, a Đekanović predsjednik Opštine.

Svjedok Slobodan Jurić ispričao je da je Nedeljko Đekanović bio predsjednik Srpske demokratske stranke u Kotor-Varoši, a da je on bio član te stranke, te da je prihvaćeno da Đekanović bude i predsjednik Kriznog štaba.

Rekao je kako su se svakodnevno održavali sastanci Kriznog štaba u Domu penzionera ili zgradi Opštine u Kotor-Varoši, ali da su njihova zaduženja bila civilni poslovi.

“Na sjednice su možda po jednom došli i Peulić i Župljanin i Tepić, ali nisam siguran”, kazao je svjedok.

Prema svjedokovim riječima, organizovano je iseljavanje muslimanskog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor-Varoši autobusima, te je i sam nekoliko puta bio u pratnji tih autobusa.

“Ja napravim spisak ljudi koji odlaze, oni su se sami javljali, i koliko sam čuo, plaćali su gorivo, te ih ispratim uz pomoć policije do linije razgraničenja”, objasnio je svjedok, ali je negirao da su potpisivali izjave kojima se odriču svoje imovine u korist Republike Srpske.

Odbrane su prigovorile saslušanju ovog svjedoka, navodeći kako on nije tokom istrage saslušavan na ove okolnosti, kao i da nije saslušan u vezi sa ovim predmetom.

Odgovarajući na pitanja Odbrana, svjedok je rekao kako ni Peulić ni Župljanin ni Tepić nisu mogli naređivati ili utjecati na odluke Kriznog štaba.

Tužilac Mersudin Pružan pročitao je i izjavu svjedoka Ismeta Sušića, koji je u međuvremenu preminuo.

U izjavi koju je Sušić dao Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) 2010. godine, naveo je da je s porodicom, ali i drugim komšijama, 11. juna 1992., nakon što je vojska počela ulaziti u njihovo selo Vrbanjci, pobjegao u Donje Vrbanjce, gdje su se organizovali i čuvali straže.

“Manojlo Đurić je došao da pregovara i tražio je da predamo oružje – ja nisam htio, ali većina je predala”, stoji u iskazu svjedoka.

Nakon toga, prema navodima svjedoka, otišao je u Večiće s još nekoliko muškaraca i priključio se Teritorijalnoj odbrani (TO). Kazao je da je 19. juna počelo granatiranje Večića, da su u koloni žene i djeca došli iz Vrbanjaca, te da su im žene ispričale da je dosta ubijenih civila, dok su vojno sposobni muškarci odvedeni u kafanu, gdje su, prema saznanjima svjedoka, i ubijeni.

Svjedok je naveo da je u oktobru, nakon što je srpska vojska ušla u Večiće, u grupi od oko 500 muškaraca krenuo šumom do Skender-Vakufa, gdje su upali u zasjedu, i odlučili su da se predaju.

“Tu je došao Boško Peulić, rekao da je on glavni, te su nas ubacili u autobuse i odvezli u Skender-Vakuf u Poštu i zatvorili u podrum. Tu je već bilo 35 civila, crni i natekli od batina, a zidovi su bili krvavi”, navodi se u iskazu svjedoka, kao i da je grupa zarobljenika odvedena u logor “Manjača”, dok je on s još šest muškaraca razmijenjen 13. novembra 1992. godine.

Suđenje se nastavlja 15. decembra.