Đurić Mane i ostali: Odvođenja u policijsku stanicu i logor “Sušica”

Svjedokinja pod pseudonimom VS-8 ispričala je kako je s mužem i djecom živjela u naselju Piskavice do juna 1992., kada joj u kuću dolazi Goran Višković, koji pretresa objekat u potrazi za oružjem.

Poslije toga, prema riječima svjedokinje, došli su “Arkanovci” te odveli njenog muža na ispitivanje u prodavnicu Rašida Džamdžića, zajedno sa ostalim muškarcima iz naselja.

“Svi su se muškarci vratili, a mog muža su odveli u policijsku stanicu u Vlasenici”, kazala je svjedokinja te dodala kako joj se muž navečer vratio kući i da je primijetila da ima modrica od udaranja.

Zbog zločina u Vlasenici, Viškovića je Sud BiH osudio na jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora.

Svjedokinja je navela kako su napustili Piskavice i otišli u kuću koja se nalazila u gradu, u Vlasenici, a da joj je maloljetna kćerka otišla sa jetrvama u Kladanj. Sin je ostao s njom, dok se muž skrivao po šumama.

Nakon nekoliko dana, prema njenim riječima, u kuću je došlo pet vojnika i odveli su njenog sina, djevera i komšiju u policijsku stanicu na ispitivanje.

Poslije toga su ih, kako je ispričala, odveli u logor “Sušica”, gdje joj nisu dali da uđe, te joj je neki vojnik rekao da njenog sina vode na radove i da dođe tu da ga vidi.

Sredinom septembra 1992. svjedokinja je, zajedno s komšinicom, odvedena u logor, gdje je prenoćila.

“Vidjela sam sina tu, a ujutro su nas autobusima odvezli za Kladanj”, kazala je te dodala kako je posmrtne ostatke sina pronašla u jednoj od masovnih grobnica.

Za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine – sudi se Manetu Đuriću, Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću.

Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Stanić komandir, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.

Svjedokinja Sabija Hasanbegović živjela je u Vlasenici s mužem Mevludinom i tri sina. U aprilu 1992., kako je navela, njenog muža su odveli u policijsku stanicu, gdje su ga potom zatvorili u zgradu zatvora iza Suda u Vlasenici.

“Vidjela sam ga kroz rešetke na prozorima, molio me da mu donesem neki otrov jer više nije mogao izdržati”, rekla je svjedokinja i dodala kako su joj potom zabranili da dolazi.

Muža su nakon deset dana pustili, ali je bio u teškom stanju, te je, prema riječima svjedokinje, prebačen u bolnicu, a poslije dva dana otpušten kući.

Nakon toga u njenu kuću je došao zaštićeni svjedok VS-6, sa još vojnika, i bijelim kombijem ih odvoze u logor “Sušica”.

Sredinom septembra nju su s dvoje malodobne djece kamionom odvezli u Kladanj, dok su muž i sin, s još muškaraca, ostali u logoru. Posmrtne ostatke muža i sina našla je u masovnim grobnicama na Pelemišu.

Odbranu Đurića zanimalo je da li je svjedokinja znala da je njen muž u zatvoru bio nakon što je osuđen zbog nelegalnog posjedovanja oružja, ali ona je to negirala.

Na poziv Državnog tužilaštva odazvala se i Munira Kurtić, koja je radila u restoranu unutar policijske stanice u Vlasenici do aprila 1992. godine, a poslije više nije dolazila na posao jer nije bilo sigurno.

Dok je još radila, kako je kazala, vidjela je zatvorene ljude iza limenih vrata na prvom spratu zgrade policijske stanice, te ju je jedan kolega optuživao da “prenosi informacije muslimanima”, nakon čega je tražila zaštitu od Maneta Đurića, koji joj je, kako je navela, rekao da je ne može zaštititi i da je bolje da ode.

Živjela je u naselju Drum i, kako je ispričala, jednog dana je počela pucnjava, pa su se sakrili u podrum, a kada su izašli, vidjela je leševe ubijenih komšija.

Potom su odvedeni u logor “Sušica”, gdje je dobrovoljno pristala da potpiše izjavu kako se odriče svoje imovine, čime joj je, prema njenim tvrdnjama, bio dozvoljen odlazak iz Vlasenice.

Suđenje se nastavlja 20. septembra.