Zaim Backović sa braniteljicama. Foto: BIRN BiH
Veselko Tamaš kazao je da je bio na odsluženju vojnog roka u kasarni “Viktor Bubanj” i da je pripadao oklopnoj četi Vojne policije. On je naveo da je 2. maja 1992. bila uzbuna i da su krenuli sa pet borbenih vozila zbog informacija o napadu na Komandu na Bistriku.
On je kazao da je bio u borbenom oklopnom vozilu (BOV), u kojem je bilo sedam članova posade, a da im je komandir bio Šaban Hajdarević. Rekao je da su usput preko veze čuli da su se dva vozila vratila u kasarnu, a na mostu kod Skenderije su vidjeli ranjene pripadnike, kako su ih zvali, zagrebačke Vojne policije JNA.
“Stali smo da ih uvučemo… Pucali su na nas iz žbuna”, prisjetio se svjedok, dodajući da su iz vozila uzvratili na vatru po naredbi komandira.
On je ispričao da su ranjene ubacili i odvezli u bolnicu, a u nastavku puta su čuli da im se sprema zasjeda kod hotela “Evropa”, pa su drugim putem došli do Komande. Tu su se, kako je naveo, rasporedili u odbranu, a potom se povukli unutra.
Sljedećeg dana je čuo da dolazi UNPROFOR kako bi se izvukli iz Komande za Lukavicu.
“Rečeno je da se ne provocira, da se puške uvuku, mitraljez je bio zatvoren”, izjavio je Tamaš.
On je dodao da je njegov komandir, kada je kolona kretala, rekao da se nešto “mulja” i da je, vozeći parkom, obišao druga vozila, došavši na čelo kolone.
“Stali smo odmah iza Kukanjca i Izetbegovića… Naišli smo na barikade. Neki u maskirnoj, beretke, bio je i Divjak, raspoređeni su bili”, prisjetio se Tamaš.
On je rekao da im je prišla dobro organizovana vojska, a jedan je razvukao zolju. Ispričao je da je njegov komandir intervenisao kod Divjaka da taj ne ispaljuje zolju i Divjak je govorio da ne puca. Prema riječima svjedoka, vojnik je tri puta podizao i spuštao zolju.
“Komandir nam je rekao samo, ako ispali, da pokrijemo lica, da nas mogu poslije prepoznati”, rekao je svjedok.
On je dodao da, kada su krenuli, više nisu vidjeli iza sebe ostatak kolone.
Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika JNA i civila optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Hasan Efendić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob, Ismet Dahić i Mahir Žiško, koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.
Na sugestiju Ganićeve braniteljice Lejle Čović da su na Skenderiji već vođene borbe kada su se zaustavili, Tamaš je rekao da to ne zna, da mu se činilo da je bila zasjeda.
“Vidjeli smo izgorjeli pincgauer… Bilo je više izgorjelih vozila iza tramvaja”, rekao je svjedok, dodajući da nema saznanja da je elitna četa JNA bila došla do Predsjedništva.
Braniteljica ga je pitala zbog čega je u izjavi iz 1993. kazao da je prilikom zaustavljanja kolone vidio veliku masu naoružanih civila, a nije spominjao organizovanu vojsku. Tamaš je rekao da ne zna kako je izjavio ili je neko pogrešno napisao.
“Bilo je i civila i vojnika”, rekao je svjedok.
On je Odbranama potvrdio da je njegov brat bio na mitraljezu u BOV-u. Pojasnio je da je otvarao vatru po naređenju komandira kada je na njih pucano na mostu.
Sudiju Darka Samardžića je interesovalo ko im je naredio da krenu iz kasarne, na šta je svjedok rekao da je to mogao samo komandir. Na pitanje ko im je rekao da ponesu oružje, kazao je da vojnik ne ostavlja pušku.
Suđenje se nastavlja 6. septembra.
