Ishod ponovljenog procesa objavljen je u srijedu, 31. svibnja 2023., u velikoj sudnici Mehanizma, kad su optuženima kazne povećane s 12 na 15 godina zatvora budući da je Sud, po prvi put, državni aparat Srbije – u ovom slučaju DB – povezao sa zločinima i u Hrvatskoj i u nekoliko općina Bosne i Hercegovine. Najvažniji zaključak ove, posljednje, presude jeste da su osuđeni bili dio udruženog zločinačkog poduhvata. Taj zaključak izuzetno je značajan i, promatrači suda će rado naglasiti, gotovo je nevjerojatno da se na njega trebalo čekati toliko godina. Niti jedan dužnosnik Srbije do danas nije bio pravomoćno osuđen za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Dvojica optuženih prvi put su se našli pred sudom nedugo nakon atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića, u proljeće 2003. godine, i tamo su ih dočekale optužbe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene od strane paravojski poput Arkanovih tigrova, Crvenih beretki i Škorpiona. Zločini koji su se Stanišiću i Simatoviću stavljali na teret počinjeni su od strane tih jedinica tijekom rata, između 1991. i 1995. godine. Optužnica je sadržavala ubojstva, protjerivanja, premlaćivanja i nehumana djela u mjestima poput Erduta, Dalja, Sanskog Mosta, Zvornika, Bijeljine te Trnova, gdje su Škorpioni snimili ubojstva šestorice zarobljenika iz Srebrenice. Jedno od glavnih pitanja pred sucima bilo je jesu li dvojica DB-ovaca te paravojske osnovali i financirali, i jesu li njima bili nadređeni, odlučujući o tome gdje će te naoružane grupe djelovati i koga će, i kako, napadati. Sada su suci dali svoj odgovor.

To se pitanje postavljalo i u drugim važnim suđenjima, poput onog Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije i, nakon toga, Jugoslavije. On je izgubio moć nakon protesta 5. oktobra 2000. te je izručen u Haag, gdje mu je suđenje trajalo od 2003. do 2006. godine, kad je bivši predsjednik preminuo bez da je dočekao presudu za čitav niz zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Istim paravojskama i njihovim zločinima sud se bavio i u drugim suđenjima, poput onog Goranu Hadžiću, vođi Srba u Hrvatskoj, koji je također umro prije konačne presude, kao i na suđenjima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Obojica vođa bosanskih Srba osuđeni su na doživotne kazne nakon dugog perioda skrivanja od optužbi.

Tužilaštvo tribunala teretilo je Stanišića i Simatovića da su, kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, zajedno s Miloševićem, vođom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljem, Goranom Hadžićem, Ratkom Mladićem, Radovanom Karadžićem te Biljanom Plavšić, planirali i sprovodili plan nasilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s područja kojeg su smatrali svojim. Ta kampanja protjerivanja, sud je u više slučajeva već zaključio, rezultirala je brojnim ubojstvima, premlaćivanjima, silovanjima i pljačkom, kao i odlaskom velikog dijela stanovništva, osobito Bošnjaka i Hrvata. Mnogi koji su tad pobjegli od nasilja nikad se nisu vratili svojim kućama.

Proceduralna povijest predmeta Stanišić i Simatović je duga i složena. Prvog je Tužilaštvo predstavilo kao mozak operacije uspostavljanja, treniranja i upotrebe paravojski u Hrvatskoj i BiH, dok je drugi bio komandant Crvenih beretki, i osoba koja je bila prisutna na terenu, često viđena u uniformi. Obojica su se formalno izjasnili da nisu krivi kad su ih suci, u proljeće 2003., prvi put pitali o njihovoj odgovornosti za zločine. Prvostupanjska presuda 2013. godine ih je potpuno oslobodila optužbi, a Apelaciono vijeće je 2015. odlučilo da je toliko pogrešaka napravljeno u sudskom procesu da ga je potrebno ponoviti.

Nakon drugog suđenja, koje je započelo 2017. godine, suci su 2021. odlučili da su optuženici krivi, no samo za manji dio onoga što im je stavljano na teret. Sudsko vijeće zaključilo je da su Stanišić i Simatović odgovorni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene za vrijeme napada na Bosanski Šamac u aprilu 1992. godine. Za te zločine obojica su osuđeni na 12 godina zatvora.

Prvo suđenje zahtijevalo je 226 dana u sudnici, te 97 svjedoka optužbe i 3.226 dokaza. Stanišićeva obrana pozvala je 21 svjedoka i uložila 1.130 dokaza, dok je Simatović pozvao 15 svjedoka u vlastitu korist i predstavio 487 dokaza. Ponovljeno suđenje bilo je slično: 228 dana u sudnici, te 6.311 dokaza. Taj broj uključuje i Tužilaštvo i obje obrane. Tužilaštvo je od toga predstavilo 3.860 dokaza, Stanišić 1.449, a Simatović 1.002. Tužilaštvo se za dokazivanje svojih optužbi oslonilo na iskaze 51 svjedoka, dok su obrane oba optuženika pozvale ukupno 29. Pauze između dijelova procesa optuženici su često provodili kod kuće, u Beogradu, a česta odsustva uzrokovali su i ozbiljni problemi sa zdravljem, osobito u slučaju Jovice Stanišića.

Ovo suđenje je važno iz više razloga. Prvi je očit. Preživjeli članovi obitelji žrtava već dva desetljeća čekaju kako bi čuli tko je odgovoran za smrt ili nestanak njihovih najmilijih, te tko je naredio da se nenaoružani građani hapse, njihova imovina pljačka i uništava te tko je kriv za sve što su prošli kao posljedica tog nasilja. Drugi razlog je također važan i nadilazi ovo suđenje, ovaj sud, i ovaj rat.

Države koje ratuju često, kako pokazuju znanstvena istraživanja, koriste paravojske koje nisu formalno dio državnog aparata kako bi ispunile svoje teritorijalne, političke i demografske ciljeve. Takve neregularne jedinice koje na papiru ne postoje, i koje se financiraju izvan budžeta i bez imalo transparentnosti i demokratske kontrole, omogućuju državi da profitira od nasilja, a da izbjegne pravnu odgovornost i snosi posljedice. To outsourcanje nasilja omogućuje državama da ciljeve postignu, te da smanje rizike svojih dužnosnika da jednog dana budu suočeni sa suđenjima i eventualnim zatvorskim kaznama.

U stručnoj literaturi na engleskom jeziku ta pojava se naziva plausible deniability. To je termin koji označava situaciju kad država koristi jedinice koje nisu formalno dio njenog aparata. Sasvim preciznog prijevoda te ideje na naš jezik nema, no smisao je da se promatrači zbune te da međunarodnoj zajednici, novinarima, istraživačima i drugima onemogući da jasno vide veze između režima i jedinica. Te veze se onda odvijaju tajno, a jedinice često profitiraju financijski, što od države koja ih plaća, a što od organiziranog kriminala koji se često uplete, trgujući drogom, oružjem, ili baveći se švercom.

Taj plausible deniability, odnosno mogućnost da se promatrače zbuni o tome kome jedinice zaista pripadaju i tko je za njih odgovoran, budući da one djeluju bez da su njihove veze s državom vidljive javnosti, efikasan je način da agresivni, represivni režimi postižu ciljeve te da se država oslobodi eventualnog plaćanja odšteta žrtvama u budućnosti. Iako procesi pred Haškim sudom nisu omogućavali da preživjelima bude dodijeljena naknada štete, drugi sudovi poput stalnog Međunarodnog kaznenog suda imaju takve procedure. Obzirom na to, državama je važno da se od takvih posljedica zaštite.

Neki od dokaza Tužilaštva koji su predstavljeni na suđenju ostali su zapamćeni kao ključni. Jedan je takozvani ‘Kula video’, na kojem brojni uzvanici i osobe od značaja u obavještajnom svijetu tadašnje Srbije, uključujući Miloševića, slave obljetnicu osnivanja specijalne jedinice DB-a, koja je nastala procesom formalizacije bivših “Crvenih beretki”. Nakon rata ta jedinica dobila je novo ime – Jedinica za specijalne operacije. Na tom skupu Simatović je snimljen kako u slavljeničkom govoru prepričava povijest jedinice i njen ratni put. Dokazni materijal uključuje i brojne dokumente, zaplijenjene od strane Haaškog tužilaštva, kao i svjedočenja insajdera odnosno bivših pripadnika jedinica koji su govorili o tome kako su trenirali, tko ih je plaćao, koliko; gdje su odlazili i što su radili.

Argumentacija obrane bila je slična u oba suđenja. Njihove tvrdnje svodile su se na to da su dvojica optuženih svoj posao obavljali zakonito i profesionalno, posvetivši se ponajviše obavještajnom radu. Stanišićeva obrana opisivala je njegov angažman kao mirovan, s ciljem da rat bude završen što prije. Simatovićeva obrana isticala je da on nije bio osobito važan dužnosnik i da nije imao ovlaštenja koja bi rezultirala odgovornošću za zločine koji mu se stavljaju na teret. Zločine obrane uglavnom nisu sporile. Ono što su sporile jesu veze jedinica koje su ih počinile s dvojicom koja su sjedila u optuženičkoj klupi. Optuženici su pak, kako i priliči ljudima koji su velik dio svog profesionalnog života proveli kao obavještajci, godinama u sudnici šutjeli.

Veliki problem ovog procesa, i ova dva suđenja, bilo je trajanje. Dvadeset godina je nerazumno dug period za čekanje, i za žrtve i za optužene, a i za javnost u bivšoj Jugoslaviji koja ima pravo znati tko je odgovoran za neke od najbrutalnijih zločina devedesetih. Mora se imati na umu da preživjeli očekuju pravdu, i formalni kraj pravnog procesa, koji bi im možda omogućio da lakše ponovno grade vlastite živote. Prava imaju i optuženi. Prije presude vlada pretpostavka nevinosti, i proces bi i zbog njih trebalo završiti što je prije moguće. Nije poželjno, a niti pravedno, da optuženici godinama sjede u pritvoru čekajući kraj. Ako sud na kraju odluči da netko nije kriv, ta osoba izgubi godine života koje im nitko ne može vratiti. Trajanje suđenja izuzetno je važno i za kredibilitet pravnog sustava, te je važna lekcija ovdje da suđenja u budućnosti moraju ići brže, no bez da se krše prava preživjelih, ali i optuženih i njihovih obitelji.

Danas vidimo da je pravdu nakon rata teško postići te da odgovorni, pogotovo oni visoko rangirani, za zločine rijetko bivaju kažnjeni. Šešelj je, također nakon dugog procesa, osuđen na 12 godina zatvora i već je godinama kod kuće u Srbiji, gdje redovito gostuje u jutarnjim TV emisijama. Arkan je ubijen u Beogradu početkom 2000. godine, no do danas nitko od pripadnika njegove jedinice nije osuđen za zločine iz vremena rata. Nekoliko pripadnika Beretki je osuđeno, no ne za ratne zločine, već za atentat na Đinđića i druge zločine unutar Srbije, kao što su politički motivirana ubojstva iz vremena Miloševićevog režima.

Važno je istaknuti da velik broj dokaza nije dostupan javnosti. Iako Haaški sud omogućuje mnogo više pristupa materijalima, transkriptima i sudskim dokumentima nego drugi međunarodni sudovi, ali i sudovi u regiji, u ovom predmetu pristup je zaista ograničen. To se opravdava osjetljivošću materijala, nacionalnom sigurnošću, te sigurnošću svjedoka. No, sad kad je sve završeno, 30 godina nakon što je velik broj tih dokumenata nastao, vrijeme je da se Mehanizam ozbiljno posveti procesu otvaranja arhiva. Jasno je da svi dokumenti ne mogu i ne moraju biti javni, no ova dva suđenja ističu se po brojnosti nedostupnih dokaza i svjedočenja, a za utvrđivanje činjenica o prošlosti izuzetno je važno da se javnost može posvetiti proučavanju te važne dokumentacije.

Ovaj proces važan je i zbog drugih razloga. Jedan primjer je rat u Ukrajini, te aktivnosti Wagnera, ruske naoružane skupine koja je mnogo više od paravojske, a za koju brojni izvještaji već godinama dokazuju da ubija civile i ratne zarobljenike, te čak i svoje pripadnike koji dezertiraju. Taj konglomerat naoružanih dobrovoljaca, ali i tisuća zatvorenika iz ruskih zatvora, privatnih poduzeća i posrednika, koji zajedno djeluju od Rusije preko Venezuele, do Malija i Libije i Centralnoafričke Republike, pa sve do Sirije, ima brojne sličnosti s jedinicama poput Tigrova, Beretki ili Škorpiona. Wagner također djeluje u ime države bez da je njen formalni dio. Upravo ovaj slučaj Wagnera pokazuje da outsourcanje nasilja nije ništa jedinstveno i svojstveno samo bivšoj Jugoslaviji te da je izuzetno važno pronaći način da se zaustave prakse država koje nekažnjeno koriste takve jedinice. Današnja presuda šalje važnu poruku državama širom svijeta da korištenje paravojski koje formalno ne pripadaju državi ipak može biti kažnjeno ako te jedinice ubijaju i maltretiraju civile. Iako se čekalo 20 godina, ova presuda pokazuje da nade za pravdu na kraju ipak još uvijek ima.

Iva Vukušić je istraživačica međunarodnog humanitarnog prava, doktorica nauka pri Univerzitetru u Utrechtu u Nizozemskoj.