“Nikada sebi to ne mogu da oprostim. On je došao na vrata stana da pita može li izaći u šetnju tog dana. Ja sam u tom momentu spavao, možda bi ga zadržao koju minutu da ne bude baš na tom mjestu na kojem će pasti granata. Ali, nažalost, nisam bio budan, nisam ga zaustavio, a možda bih mu i dopustio da izađe, to je sve sudbina“, priča nam Izet dok mu drhti glas i dodaje da je Namik bio društven, volio putovati, te je bio dobar učenik i član izviđača.

“Svjesni smo da našu ubijenu djecu ne može niko vratiti, ali nas boli da nakon 30 godina niko nije odgovarao za 1.601 ubijeno dijete u Sarajevu i drugu djecu u BiH“, ističe Izet, koji smatra da je zbog toga neophodno njegovati kulturu sjećanja.

Zdravka Gvožđar je majka poginulog Eldina, koji je imao samo devet godina kada je stradao od granate u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici. Ona kaže da vrijeme ne liječi rane, nego postaje sve teže jer za zločin niko nije odgovarao.

“Treba nam zakon i država koja stoji iza nas, da se ti ljudi konačno kazne, jer ako se ne kazne, ponovit će se sve što se desilo“, ističe Zdravka.

Eldin je, priča nam njegova majka, poginuo 14. septembra 1992. godine sa još jednom djevojčicom koja se zvala Aida.

“UNPROFOR je taj dan trebao da drži pod pažnjom oružje oko Sarajeva. Rekli su da će biti mir, djeca su bila u podrumima danima. U ‘Trasi’, sadašnjem ‘Meeting pointu’, za njih je bila organizovana predstava. Djeca su jela i uživala, a kada su izašla vani pala je granata. Eldin i Aida su poginuli“, prisjeća se Zdravka.

Djeca osnovnih škola iz Sarajeva su tokom performansa, koji je održan prekoputa spomenika njihovim vršnjacima koji su ubijeni od 1992. do 1995. godine, izvela nekoliko antiratnih pjesama, a pročitane su i poruke upućene Tužilaštvu BiH koje odražavaju nezadovoljstvo zbog neprocesuiranja odgovornih za brojne ratne zločine nad djecom.

“Danas je u horu prisutno 1.601 dijete. To je jedna simbolika, jer to je broj djece ubijen tokom opsade grada. Performans je univerzalan, sa porukom Tužilaštvu BiH. U protekle tri decenije još nijednu optužnicu nisu podigli, a ne da su procesuirali ili kaznili one koji su odgovorni, one koji su činili brutalne zločine nad najmlađom populacijom ovog grada“, rekao je Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva od 1992. do 1995. godine.

Na ovaj način je, smatra Grabovica, neophodno obilježiti Dan sjećanja na ubijenu djecu, kako ne bismo zaboravili šta se dešavalo, te koliko su važni mir i sloboda.

Sarajevski civili, kako je utvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), napadani su snajperskim i artiljerijskim projektilima dok su obrađivali vrtove, kupovali na pijaci ili čistili gradske ulice. Na njih je pucano dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima.

Presudama u Hagu, za kampanju terora nad civilima – snajperskim i artiljerijskim napadima – na doživotne kazne zatvora osuđene su bivše političke i vojne vođe Republike Srpske – Radovan Karadžić i Ratko Mladić, te bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić. Nekadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.

Tokom 44 mjeseca opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine ubijeno je više od 11.000 stanovnika, od čega oko 1.600 djece.