Đurić Mane i ostali: Udaranje nogama i kundakom puške uz psovke

Zaštićeni svjedok pod pseudonimom VS-1 ispričao je da su mu početkom aprila 1992. pred kuću u bijeloj ladi karavan došli naoružani vojnici u maskirnim uniformama, koji su tražili oružje, te njega i brata odveli u školu u Donji Zalukovik, a potom u Policijsku stanicu u Vlasenici.

“Kada smo došli u stanicu, razdvajaju mene i brata – mene vode u jednu, a Garić je brata odveo u drugu kancelariju“, rekao je svjedok.

U kancelariji ga je, kako je naveo svjedok, ispitivao izvjesni Pelemiš, koji je tražio da prizna gdje krije naoružanje.

“Kada sam mu rekao da neću priznati nešto što nisam uradio, počeo je psovati i udarati me nogama i kundakom od puške“, naveo je svjedok, te dodao da je nakon ispitivanja odveden u pritvorsku ćeliju u Policijskoj stanici, gdje mu je doveden i brat, koji mu je rekao da ga Garić nije tukao.

Nakon nekoliko sati, prema riječima svjedoka, njega i brata ponovo odvode na ispitivanje kod Milanka Šargića, koji ih je prepoznao i pitao zašto su tu.

“Sve sam mu rekao. On je pobjesnio i naredio da nas odmah puste. Rekao je: ‘To su moje komšije, nikome nisu ružnu riječ rekli'“, prisjetio se svjedok razgovora iz Policijske stanice, te dodao da su ih pustili i tu noć su prenoćili u obližnjem selu kod poznanika, a sutradan se vratili u svoje selo.

Krajem aprila 1992. godine, kako je ispričao, komšije Srbi su im rekli da su tenkovi krenuli prema selu i da bježe, pa je on, s porodicom i ostalim mještanima, otišao u Cersku, gdje ostaje sve do marta 1993. godine, kada je to mjesto zauzela Vojska Republike Srpske.

Miloša Perić, branioca Maneta Đurića, tokom unakrsnog ispitivanja je zanimalo da li je svjedok znao za nelegalno naoružavanje muslimana u Vlasenici, što je VS-1 negirao i rekao da nije tačna tvrdnja Odbrane da je policija podnijela 220 krivičnih prijava zbog nelegalnog posjedovanja oružja.

Nenada Rubeža, branioca optuženog Gorana Garića, zanimalo je kako je izgledao Garić koji je uhapsio svjedoka i njegovog brata, te da li se sjeća njegovog imena.

“Čini mi se Radenko ili Rade Garić“, odgovorio je svjedok.

Za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine –pored Đurića i Garića, sudi se još Radenku Staniću i Miroslavu Kraljeviću.

Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Stanić komandir, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.

Tužilac Seid Marušić pročitao je i iskaz svjedoka Ljuboje Stanišića koji je u međuvremenu preminuo, a u kojem je naveo da je radio u krim-službi Policijske stanice u Vlasenici, da je načelnik bio Rade Bilanović, ali ga je zamijenio Mane Đurić, a da je komandir stanice bio Radenko Stanić.

“Poznato mi je da je tokom aprila i maja 1992. godine bilo zatvaranja Bošnjaka u Policijsku stanicu u Vlasenici, ali ta privođenja nije radila policija već vojska“, stoji u iskazu svjedoka.

Svjedok je naveo da nije čuo za maltretiranja zatvorenika, kao ni to da su Bošnjaci iz stanice odvođeni u logor “Sušica”.

U iskazu je opisao kako je formiran Interventni vod kojim je komadovao Miroslav Kraljević, da je njihov jedini zadatak bio učešće u borbama, kao i da su bili u selima Drum, Džambići, Begići i drugim mjestima na području Vlasenice.

Svjedok je još naveo da ne zna šta se dešavalo 12. i 13. septembra 1992. godine u kući Bedre i Smaila Durakovića, ali da je sutradan, kada je otišao do ove kuće, vidio neke izbjeglice kako čiste kuću s namjerom da se u nju usele.

Suđenje se nastavlja 26. aprila.