Đuro Matuzović sa braniocem Vladom Adamovićem. Foto: BIRN BIH
Predrag Mišković je kazao da je 1992. bio zapovjednik satnije u 106. oraškoj brigadi Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i dužnosti su mu, kako je naveo, bile osiguravanje linije, vođenje računa o vojnicima, dostavljanje hrane i materijalno-tehničkih sredstava (MTS), te zbrinjavanje ranjenih.
Prema njegovim riječima, cijela općina Orašje je, zbog blizine artiljerije, bila na prvoj liniji odbrane, i svaki dan je granatirana.
Zapovjednik satnije, objasnio je Mišković svoju funkciju, bio je prvi komandant na rovovima. Nadređeni mu je bio Marijan Jozić, a njegov nadređeni zapovjednik Operativne grupe, dok su svi ostali zapovjednici bili iz Hrvatske, rekao je on.
Mišković je naveo da su na prvoj liniji odbrane na kopanju rovova radili samo pripadnici HVO-a, dok su civili bili angažovani na kopanju pristupnih tranšeja. On je rekao da u njegovoj zoni odgovornosti nikad nisu bili angažovani Srbi, ali je jednom vidio jednu grupu od pet-šest osoba koje su tu prolazile. Naknadno je saznao da se radi o Srbima.
Na pitanje branioca Vlade Adamovića, ko je dovodio te ljude na prvu liniju, svjedok je odgovorio da je, prema njegovom saznanju, to radila Vojna policija, čiji je komandant bio Pero Vincetić.
“Svi mještani koji nisu bili sposobni da nose pušku, a željeli su da pomognu u obrani Orašja, u slučajevima oštećenja tranšeja i nekih objekata su pristupili radnim vodovima i angažovani su da to poprave“, rekao je Mišković.
Na pitanje tužioca Milanka Kajganića, da li je neko bez njegovog znanja i naredbe mogao doći na prvu liniju, Mišković je odgovorio da je uvijek bio neko u prolazu. Negirao je da je Treća bojna, kojoj je pripadao, imala odjeljenje Vojne policije.
Đuro Matuzović je, prema njegovim riječima, bio zapovjednik brigade kada je formirana.
Na pitanje Lejle Čović, braniteljica Jose Nedića, svjedok je rekao da je optuženi bio zapovjednik Druge bojne u Četvrtoj gardijskoj brigadi, te da su dijelili zonu odgovornosti u selu Matići. On je rekao da su vodovi i vojska uvijek išli najsigurnijim putem, ali da nije bio nadležan za njihovo raspoređivanje.
Za progon srpskog stanovništva – ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama počinjenim u Orašju – s Matuzovićem i Nedićem su optuženi Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stijepo Đurić i Mirko Jurić. Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a, te vojne i civilne policije u Orašju.
Marko Oršolić, koji je 1992. bio gvardijan Franjevačkog samostana u Tolisi, posvjedočio je da su se ljudi iz Kriznog štaba trudili da ne dođe do sukoba, da bi ubrzo nakon toga Srbi iz nekoliko sela proglasili općinu srpsko Orašje.
“Napad Srba na veliki petak, 17. aprila 1992. godine na Bosanski Šamac, bio je signal za općinu Orašje i Domaljevac da se pođu utvrđivati“, rekao je Oršolić.
On je dodao da je tada proglašena opća mobilizacija i da su svi bili isprepadani. Oršolić je rekao da su Srbi 29. aprila napali selo Vidovice i ubili 20 ljudi, koji su kasnije pronađeni i zakopani.
Prema njegovim riječima, Đuro Matuzović je imenovan da vodi odbranu grada, a ozbiljniji napadi na Orašje krenuli su u šestom mjesecu. Ratna bolnica je formirana u podrumu samostana u Tolisi, gdje su dolazili doktori iz Hrvatske kako bi liječili ljude.
“Svi su se tu liječili – Hrvati, muslimani i pravoslavci. Ko je god došao povrijeđen i ranjen, zbrinut je. Dovođeni su i bolesni. Ljudi su iz te bolnice prebacivani dalje u Hrvatsku“, rekao je svjedok.
Na pitanje tužioca Kajganića zašto su u Orašju bili zatvoreni Srbi, svjedok je odgovorio da je čuo kako je kod nekih pronađeno nelegalno oružje, ali su imali mogućnost ići kućama. On je rekao i da su neki Srbi ranjeni od granata i gelera koji su padale na Orašje.
Suđenje se nastavlja 19. aprila.
