Zvornik. Foto: BIRN BiH
Azemina Bjelinac ispričala je u Državnom sudu da je sa porodicom živjela u Jusićima i da su tokom maja 1992. godine u selo dolazili vojnici, tražeći da se preda oružje.
Na dan napada na selo, kako je ispričala svjedokinja, ujutro ih je probudila pucnjava iz Malešića, te ih je majka odvela u amidižinu kuću koja je bila novija i sigurnija.
Potom je, prema riječima svjedokinje, u kuću ušao vojnik sa puškom, te im naredio da izađu vani.
“Sestra je stajala ispred vrata, kuća je gorjela a neki vojnik joj je pucao oko glave. Ona je samo vrištala i dozivala oca“, prisjetila se svjedokinja detalja iz Jusića.
Vojnici su, prema njenom opisu, imali šarene uniforme i oružje, te su im naredili da krenu prema autobusnoj stanici u Jusićima, odakle ih preko šume vode do škole u Malešićima, gdje su žene i djecu zatvorili u učionice.
“Vidjela sam kroz prozor oca, ali i druge muškarce iz Jusića; stajali su pored puta, sa rukama podignutim iznad glave“, navela je svjedokinja, te dodala da je neki vojnik prišao njenom ocu i pitao ga koja je njegova porodica, a nakon što je pokazao, vojnik ih je izveo ispred škole pod neki bor.
“Taj vojnik je imao motorolu i čula sam kada je rekao da smo slobodni, ali da se ne vraćamo u Jusiće“, navela je svjedokinja i dodala da je otac odlučio da tu ostanu jer nisu imali gdje ići.
Dok su sjedili ispod bora, svjedokinja je rekla da je vidjela autobuse kojima su žene i djecu iz škole vozili prema Kalesiji, ali nije vidjela gdje su odvezeni muškarci. Kada je počeo padati mrak, njih su ponovo vratili u školu.
“Gledala sam kroz prozor i vidjela da auto bijele boje izlazi iz dvorišta kuće Pere Radića“, rekla je svjedokinja, te dodala da je potom Pero došao u učionicu.
Ona je navela da je njen otac Asim pitao: “Pero, šta se dešava?“, a Pero mu je kratko odgovorio: “Čiča Pero ne može više ništa učiniti za vas, i meni visi glava o koncu“, nakon čega je pomilovao po kosi njenog malog brata i otišao.
“Jedan vojnik je izveo oca, uveo ga u to bijelo auto i otišli su“, rekla je svjedokinja dodavši da su njenu majku, te braću i sestre odvezli u kuću žene u Malešićima, koja je radila kao čistačica u školi, gdje su ostali nekoliko dana, a potom ih odvezli u Kalesiju.
Svjedokinja je navela da je posmrtne ostatke oca našla u masovnoj grobnici “Ramin grob“ 1996. ili 1997. godine, te da je, iako joj je majka zabranila, pobjegla od kuće i otišla u Tuzlu, kako bi identifikovala tijelo oca.
“Vidjela sam dvije vreće, u jednoj je bio moj otac. Prepoznala sam njegove radničke cipele jer su unutra bili ulošci od ćilima, potom češalj, ali i njegovu odjeću sam zapamtila. Ruke su mu bile vezane žicom, a imao je ranu od metka na sljepoočnici“, rekla je ona.
Za ubistva najmanje 48 osoba i progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz Jusića u maju 1992. godine, Tužilaštvo BiH tereti Peru Radića zvanog Jarac, Božu Vidovića, Petka Tomića zvanog Gavran, Branka Studena i Vladu Ristanovića zvanog Tošanov.
Suđenje se nastavlja 18. aprila.
