Ličina i ostali: Odbrana Žarka Kalinića nudi jemstvo za ukidanje mjera zabrane

Prethodno je svjedok Mirsad Salkić na suđenju Kaliniću i još šestorici optuženih ispričao da je živio u naselju na obali rijeke Une u Bosanskom Novom, te svjedočio privođenju i zatvaranju civila u objekat Vatrogasnog doma.

“Bošnjake su zatvorili prvo na stadion Mlakve, onda ih dovodili u hotel ‘Unu’, a odatle je vojna policija neke puštala, a neke odvodila u Vatrogasni dom“, rekao je svjedok, navodeći da je njegova kuća udaljena 200 metara od Vatrogasnog doma i da je vidio kada su ljude zatvarali u garaže.

Svjedok je ispričao da je Zijo Bešić dovodio zatvorenike da naspu vode kod njega na pumpi, jer drugog izvora pitke vode nije bilo u blizini.

“Njima se na licu vidio strah, ruke su im drhtale dok sipaju vodu“, prisjetio se svjedok.

On je naveo i da je među zatvorenicima vidio Ismeta Muslimovića, te Hajrudina Isakovića sa ocem Hasanom, koji je nakon nekog vremena pušten i, kako nije imao gdje otići, svjedok ga je primio u svoju kuću.

“On je bio nekoliko dana i otišao uz pomoć UNPROFOR-a u Dvor u Hrvatsku, ali mi je rekao da će ga tražiti neki Bosančić“, objasnio je svjedok.

Nakon nekoliko dana, na vrata svjedoka je došao vojni policajac i tražio Hajru Isakovića, ali mu je svjedok rekao da je otišao, na šta je on rekao: “Naći ću ga do Petrinje, obećao mi je 100.000 maraka“, nakon čega je otišao.

Na pitanje optuženog Mire Bosančića da li je Hajro Isaković živ, svjedok je odgovorio potvrdno.

Za ubistva, prisilni nestanak i nečovječno postupanje u logoru u Vatrogasnom domu, sa Kalinićem i Bosančićem optuženi su Simo Ličina, Nedeljko Pilipović, te Bogdan, Žarko i Jovan Grab. Prema optužnici, oni su – u svojstvu pripadnika voda Vojne policije Lake novogradske brigade Vojske Republike Srpske – zatočenicima nanosili velike patnje u periodu od maja 1992. pa do kraja marta 1993. godine.

Na poziv Državnog tužilaštva odazvala se i Ismeta Gorinjac, koja je do maja 1992. godine živjela u Bosanskoj Otoci, kada su ovaj grad zauzele srpske snage, a oni pobjegli ka Bužimu.

Ona je ispričala da je njen muž Rasim 3. oktobra 1992. krenuo iz Bužima kući, kako bi im donio lične stvari, i više se nije vratio.

“Čekam ga evo već 30 godina“, rekla je svjedokinja, te navela da joj je djeverov sin, Enver Gorinjac, ispričao da mu je Nurija Emrić rekao da je Rasim bio u Vatrogasnom domu, a jedan dan ga je Enver ubacio u žuti Varburg, u koji je sjeo vozač i Marinko Dudić, glavni iz Vatrogasnog doma, nakon čega su se negdje odvezli. Kad su se vratili, Ramiza s njima nije bilo.

“Enver je meni ispričao da je čuo kako su Rasima sjekli i sipali mu so, a potom ga bacili s mosta u rijeku“, rekla je svjedokinja.

Dodala je da je sve komšije pitala šta se desilo s njenim mužem, ali joj niko ne želi reći, kao i da njegove posmrtne ostatke još uvijek nije našla.

Idriz Šabić ispričao je da početkom rata nije želio napustiti Bosanski Novi. Angažovan je u radni vod i išli su sjeći šumu.

Na pitanje tužioca Tarika Crnkića, svjedok je rekao da je dva puta saslušavan u Vatrogasnom domu tokom 1994. godine, ali je branilac Žarka Graba, Savan Zec, uložio prigovor da svjedok govori o vremenskom periodu koji nije obuhvaćen optužnicom, tako da je tužilac odustao od ispitivanja.

Nakon svjedočenja, održano je posebno ročište na kojem je Odbrana Kalinića predložila Sudu BiH da, u zamjenu za jemstvo, ukine ovom optuženom mjere zabrane.

Za jemstvo je Kalinić predložio porodičnu kuću koju je naslijedio, a u kojoj živi sa porodicom i majkom.

“Tražim da mi se ukine mjera zabrane napuštanja boravka, jer ja imam transportnu firmu i moram putovati, a ovo mi je sva imovina koju imam“, rekao je optuženi Kalinić, obećavši da nema namjeru bježati ni kriti se.

Tužilaštvo BiH se nije protivilo da, u zamjenu za jemstvo, optuženom bude ukinuta mjera zabrane putovanja, ali da mjera zabrane komuniciranja sa određenim svjedocima ostane na snazi, što je i Odbrana prihvatila. O ovom zahtjevu Odbrane Sud BiH će u zakonskom roku donijeti odluku.

Suđenje se nastavlja 13. aprila.