U “Trnopolju” je Alma bila sa mamom Šefikom i dvije godine mlađim bratom Amilom. U to vrijeme su u logoru bili samo žene i djeca, sjeća se.

“Mi smo bili u sali. Ne znam je li to bila fiskulturna sala. Više mi je ličila na pozorišnu. Bilo je krcato. Skoro smo jedni na drugima spavali. Mama je našla negdje tri prazne gajbe od piva pa smo na njima sjedili. S nama su bile strine i njihova djeca, još mnoge žene sa djecom, mojim vršnjacima i mlađom, starije žene“, prisjeća se Alma, kao i da su spavali na podu sale koju su čuvali naoružani stražari.

Kako priča, higijenski uslovi i ishrana su bili loši.

“Tu prvu noć smo bili unutra. Nismo mogli nigdje izlaziti. Kasnije samo izlazili po hranu. Ispred kazana su bili redovi. Najviše pamtim gorak kruh i kuhanu pšenicu u čorbi, ako je i bilo. Ništa puno. Uglavnom nije bilo hrane“, dodaje opisujući kako pamti mjesec dana zatočenja u “Trnopolju”.

U presudi Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora za zločine u BiH i genocid u Srebrenici, Vijeće konstatuje da su zatočenici u “Trnopolju” držani u lošim uslovima, koji su uključivali nedostatak prostora, higijene, neodgovarajuću medicinsku pomoć i nedovoljno hrane. Vijeće zaključuje da su muškarci, koji su bili zatočeni u “Trnopolju”, bili podvrgavani premlaćivanjima od strane srpskih snaga i prisiljavani da rade, te da su silovali više žena koje su bile zatočene.

Vagoni straha i pljačke

Prostor bivšeg logora “Trnopolje” u Prijedoru. Foto: BIRN BiH

U Alminom pamćenju još odzvanja topot vojničkih čizama po kamenju pored pruge gdje se zaustavio voz kojim je sa mamom, bratom i desetinama drugih žena i djece mjesec dana kasnije deportovana iz “Trnopolja”.

“Vozili smo se u punim stočnim vagonima. Bilo nas je više od 100 u svakom vagonu. Niko nije znao gdje idemo. Putovali smo cijelu noć. Žene su gurale ruke s posudama kroz prozor da uhvate kišnicu. Pred zoru smo stali negdje. Tad su se čule te čizme. Srpski vojnici su otvorili su vagone i rekli da ide u wc ko treba i da se može nasuti vode. Bile su česme negdje kraj pruge“, opisuje Alma.

Ona kaže da su vojnici kasnije oduzeli zlato, satove i novac koje su žene imale. U svakom vagonu je neko od zatvorenika skupljao dragocjenosti. Zbog straha se sve davalo, priča ona.

“U našem vagonu skupljali su stariji djed i žena. Onda su to predavali vojnicima“, rekla je Alma.

Voz sa logorašima iz “Trnopolja” zaustavio se nedaleko od željezničke stanice Doboj, koji je u to vrijeme bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Prije otvaranja vrata na vagonu, Alma je opet čula zvuk vojničkih čizama.

“Istrpali su nas kod kamenoloma. Tu protiče rijeka Bosna. Rekli su nam da idemo preko mosta i da nas gore čekaju naši. Išli smo pješice. Stanić Rijeka je bilo prvo mjesto. Tu su nas dočekali mještani. Išli smo u neku školu. Tu smo prenoćili. Onda su nas vozili traktorima i konjskim kolima i smještali po kućama. Tu smo bili pet dana.  Kratko smo bili i u naselju Klokotnica, te u Gračanici. Poslije smo stigli do Bosanskog Broda, odakle su nas autobosi prevozili u Zagreb“, opisuje put od logora do Zagreba, gdje je živio njen daidža.

Poruke bez odgovora naslućivale sudbinu oca

Čitulje Alminom ocu i drugim članovima porodice. Ilustracija: BIRN BiH

U Hrvatskoj su Alma, njena mama i brat živjeli pola godine. Majka je, priča ona, slala preko Crvenog križa poruke suprugu Ekremu, Alminom ocu.

“Ni na jednu našu poruku nikad nije stigao odgovor. Čekali smo ga i kad su poslije puštanja na slobodu neki logoraši iz Prijedora stigli u Karlovac. Nisu nam znali reći što je bilo s tatom. Poslije neodgovorenih poruka, naslućivali smo šta se desilo“, priča Alma.

Poznato joj je da je njen otac koji je 1992. sa drugim muškarcima pokušao preći na područje pod kontrolom Armije BiH. On je tada imao 41 godinu. Njegovi i posmrtni ostaci njegovog sedam godina mlađeg brata Suada ekshumirani su 2000. godine iz jame “Lisac” kod sela Donji Dubovik u općini Bosanska krupa.

U ovoj masovnoj grobnici pronađena su tijela zatočenika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz logora “Omarska”, među kojima su bile dvije žene.

Prema prvostepenoj presudi kojom je 2022. osuđen na 20 godina zatvora, Dušan Ćulibrk je proglašen krivim jer je u svojstvu pripadnika rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti Bosanska Krupa u drugoj polovini jula 1992. učestvovao u odvođenju i ubistvima 44 zatočenika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz logora “Omarska”, među kojima su bile dvije žene, a koji su minibusom dovezeni na lokalitet Donji Dubovik, vezani žicom te usmrćeni hicima iz vatrenog oružja kod jame “Lisac”.

Proglašen je krivim i da je početkom augusta 1992. u Donjem Duboviku učestvovao u ubistvima sedam civila bošnjačke nacionalnosti kod jame “Lisac“, koji su se kretali iz Prijedora prema Bihaću. Posmrtni ostaci ubijenih su ekshumirani 2000. godine.

Alma govori da se još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njenog drugog amidže Senada Alića, koji je u ljeto 1992. imao 30 godina.

U Kamičanima su poslije ulaska srpskih snaga ubijeni i njeni djed i nana – Ramo i Rasma Alić, za kojima se i danas traga.

Živim za dan da se vratim u Kamičane

Kamičani, Prijedor. Foto: BIRN BiH 

Alma sa porodicom danas živi u Švicarskoj u mjestu Kijaso. Njen suprug Armin Karabašić je pola godine bio zatvoren u logorima “Omarska” i “Manjača”. Sredinom decembra 1992. Armin je, kako ona priča za BIRN BiH, sa drugim zatvorenicima došao u Karlovac, odakle su otišli dalje.

“Moj tadašnji momak a sadašnji muž i ja smo izabrali Švicarsku. Bili smo oboje na razgovoru i poslije toga odletjeli u Cirih. U Švicarskoj živi i moj brat. Mama se prije dvadesetak godina vratila u Kamičane“, kaže ona.

O povratku u rodni kraj razmišlja i Alma. Na to zapravo misli tri decenije, kaže.

“Živim za taj dan i da se vratim. Školovanje djece i neke druge okolnosti sputavaju povratak. Moj suprug je bio duže od mene u logoru. Njegov strah također je među razlozima što se još nismo vratili. Nadam se da ćemo ubrzo doći“, kaže Alma koja je danas posvećena aktivistica, jer smatra da pomažući drugima pomaže i sebi u prevazilaženju prošlosti.