Cikotić: Postupanje SIPA-e nakon prijava za višak i manjak naoružanja u kasarnama

Svjedokinja Jelena Kovačević je ispričala kako je SIPA, u kojoj je zaposlena od 2007., zaprimila dvije anonimne prijave 2012. godine koje su se odnosile na višak i manjak naoružanja u kasarnama BiH, nakon čega je otvoren predmet.

Pojasnila je da je s kolegama vršila provjere i prikupljanje dokumentacije koja se odnosila na prodaju viškova Ministarstva odbrane BiH. Dodala je da su dokumentaciju prikupljali i od Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, koje je izdavalo dozvole za izvoz naoružanja, te od Uprave za indirektno oporezivanje.

Kako je kazala, nakon prikupljanja dokumentacije utvrđeno je da je Federalno ministarstvo odbrane tokom 2003. i 2004. godine s pravnim licem “Scout” zaključilo dva ugovora koji su se odnosili na prodaju municije i naoružanja.

Dodala je da je tokom 2008. godine Ministarstvo odbrane BiH, na čelu s tadašnjim ministrom Cikotićem, zaključilo anekse na osnovne ugovore, u kojim nije bilo bitnih promjena, ali da su u septembru 2010. potpisana četiri nova aneksa na osnovne ugovore u kojima je dolazilo do povećavanja količine municije i naoružanja.

“Aneksima je navedeno da vrijednost ostaje ista, a također mislim da nigdje nije pisalo zašto se mijenja količina naoružanja”, navela je Kovačević, dodavši da nije bilo jasno zašto je došlo do promjena, da nigdje nije bilo obrazloženo te da nisu pronašli niti dokumentaciju da je Predsjedništvo BiH dalo saglasnost na anekse, koje je potpisao Cikotić.

Kovačević je posvjedočila da su analizirane izvozne dozvole te da je bila jedna dozvola iz januara 2010. koja se odnosila na izvoz municije. Dodala je da je osnovnim ugovorom sa “Scoutom” bila značajno manja količina metaka.

Nakon što je analizirana kompletna dokumentacija, sačinjen je izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, koji je dostavljen Tužilaštvu BiH, rekla je Kovačević, koja je dodala da su prilikom zaključivanja četiri aneksa na osnovne ugovore mijenjane količine bez saglasnosti Predsjedništva BiH i bez obrazloženja.

Na upit Odbrane, Kovačević je potvrdila da su u augustu 2013. izdali mišljenje o počinjenom krivičnom djelu. Kazala je da joj nije poznato da je proces uništavanja naoružanja trajao tokom 2004., 2005. i 2006. godine, da se nisu bavili pitanjem šta je uništeno u entitetskim ministarstvima te da nije došla do podatka da je određeno oružje propalo ili korodiralo.

Dodala je da joj je poznato da je “Scout” tužio Ministarstvo odbrane i tražio da im se dostavi ostatak municije i naoružanja, nakon čega je branilac Kadrija Kolić uložio prigovor na svjedoka, kazavši da je u suprotnosti s materijalnom dokumentacijom.

Optuženog Cikotića je zanimalo na osnovu čega svjedokinja tvrdi da je trebala postojati saglasnost Predsjedništva BiH, na šta je ona odgovorila da to tvrdi na temelju sporazuma iz Doboja.

Optužnica tereti Cikotića da je u periodu od 2009. do 2011. godine – po prethodnom dogovoru sa, u međuvremenu preminulim, pomoćnikom ministra i drugim licima, s ciljem pribavljanja koristi – iskoristio svoj službeni položaj i pogodovao firmi “Scout” iz Zagreba.

Kako se navodi, Cikotić je, protivno Sporazumu o konačnom raspolaganju svim pravima i obvezama nad pokretnom imovinom iz 2008. godine i odlukama Predsjedništva BiH, donio i potpisao dvije odluke o odobravanju isporuke, odnosno zamjene roba, te četiri rješenja o isporuci municije. Prema optužnici, on je zaključio četiri aneksa na osnovne ugovore o prodaji neperspektivnog naoružanja i municije zaključene 2003. i 2004. godine.

Miladin Milojičić je posvjedočio da je od 2008. do 2013. obnašao funkciju načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH. Ispričao je kako je Predsjedništvo BiH donijelo odluke o realizaciji četiri ugovora zbog velike količine naoružanja i municije, te da su Oružane snage realizovale naređenja koja su dobile od Ministarstva odbrane, koju vrstu sredstava i u koje vrijeme da predaju “Scoutu”.

Tužilaštvo je zanimalo na koji način je bilo regulisano čuvanje sredstava, na šta je svjedok odgovorio da je postojalo fizičko obezbjeđenje te da je on imao stav da se treba ubrzati proces predaje viškova. Dodao je da je vršeno redovno godišnje inventarisanje sredstava i vojne opreme te da je postojala elektronska baza.

Na upit Odbrane, svjedok je rekao da ne vjeruje da je u bazu upisivana vrijednost opreme te da Zajednički štab nije imao vrijednost, nego samo količinu i vrstu opreme. Potvrdio je da je proces uništavanja određenog broja naoružanja i municije tekao prije uspostave državnog ministarstva.

Ilija Pranjić, koji je bio zaposlen u Federalnom ministarstvu odbrane i u Ministarstvu odbrane BiH, ispričao je kako je 2003. bio član komisije koja je bila zadužena da izradi tendersku dokumentaciju u vezi s prodajom viškova naoružanja. Dodao je da je najpovoljnija cijena bila od “Scouta” i da je on izabran.

Odgovarajući na pitanja Odbrane, Pranjić je pojasnio da je nakon odlaska u penziju radio određene poslove za “Scout” te da je on jedini imao svoj interni priručnik, nakon čega ga je vlasnik “Scouta” zamolio da i njemu napravi priručnik, a koji je sadržavao i informacije za robu koja je predmet ugovora.

Nastavak suđenja je zakazan za 28. februar.