Stevo Mumović izlazi iz zgrade Okružnog suda u Istočnom Sarajevu. Foto: BIRN BiH
Okružni javni tužilac Nemanja Sladoje smatra da je Tužilaštvo, izvođenjem 19 materijalnih dokaza i saslušanjem osam svjedoka, dokazalo da je Mumović za vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) s jedne i Vojske Republike Srpske (VRS) s druge strane, počinio krivičnopravne radnje koje nisu opravdane nikakvom vezom.
Sladoje je u osvrtu na tačku optužnice kojom se Mumović tereti za dovođenje Ismeta Hasanovića i Hajrudina Gogića u prostorije Službe javne bezbjednosti (SJB) Vlasenica, gdje ih je zajedno sa drugim pripadnicima policije teško pretukao, rekao kako se radilo o osobama koje nisu aktivno učestvovale u borbi te su, prema tome, imale status civilnih osoba.
Svjedočenja Hasanovića i Gogića, smatra Sladoje, koji su opisali dovođenje u policijsku stanicu, smještanje u podrum u kojem je već bilo nekoliko ljudi, te izvođenje na sprat gdje su pretučeni, potkrijepljena su iskazima Omera Ambeškovića, koji je posvjedočio o saznanju da mu je Mumović ubio brata u prostorijama SJB-a Vlasenica, te Behije Gogić koja je pričala kako je Mumović odveo njenog supruga Hajrudina. Njihovi iskazi su pročitani tokom suđenja, jer zbog zdravstvenih razloga nisu mogli pristupiti ročištu.
“Iskazi svjedoka Tužilaštva su u saglasnosti sa iskazom Jenkija, koji ga označava kao saizvršioca. Lice koje je učestvovalo u premlaćivanju svjedoka“, rekao je tužilac i zatražio od Sudskog vijeće da Mumovića proglasi krivim.
Dragan Nikolić zvani Jenki osuđen je u Haškom tribunalu na 20 godina zatvora, nakon što je priznao krivicu da je 1992. učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u logoru “Sušica” u Vlasenici.
Mumović se tereti da je u Vlasenici u maju 1992. godine, zajedno sa četiri pripadnika SJB-a Vlasenica, došao do pritvorske prostorije koja se nalazila u prizemlju zgrade policije, u kojoj je bilo nezakonito zatvoreno najmanje 12 civila bošnjačke nacionalnosti, te je dvojicu od njih počeo tući, nanoseći im tjelesne i duševne patnje.
Mumoviću se također stavlja na teret da su 2. maja 1992. godine u Vlasenici, on i još jedan pripadnik policije SJB-a, došli do jedne kuće i vlasniku naredili da krene s njima kako bi dao izjavu, zatim ga tukli gumenim palicama, kundacima od automatskih pušaka i rukama. Potom su u salu ušla još dvojica pripadnika rezervnog sastava policije, koji su se pridružili premlaćivanju osobe.
Goran Dragović, branilac optuženog, smatra da je optužnica kontradiktorna, te da sadrži niz formalnih propusta na osnovu kojih nije moguće donijeti osuđujuću presudu.
Dragović se pozvao na odluku Predsjedništva Republike BiH iz 20. juna 1992. godine, kada je proglašeno ratno stanje, dodavši da ni u jednoj presudi Suda BiH kao ni Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju nije utvrđeno postojanje oružanog sukoba prije tog datuma, rekavši da je neophodno pokazati vezu između oružanog sukoba i krivičnog djela, kako bi se utvrdilo da je ono povezano sa sukobom.
Negirajući da je Mumović počinio krivična djela za koja se tereti, Dragović je rekao da on u tom periodu nije bio pripadnik ni vojnih i policijskih formacija, zbog čega krivična djela ne mogu proizilaziti iz službene dužnosti.
“Teško je zamisliti da lice bez statusa može ući u prostorije SJB-a Vlasenica i počiniti ta krivična djela, posebno imajući u vidu njegov sukob sa Jenkijem jer je pomagao Bošnjacima u Vlasenici“, rekao je Dragović, dodavši kako nije priložen nijedan materijalni dokaz da je Mumović bio pripadnik vojnih i policijskih formacija u tom periodu.
Dragović je iskaze Behije Gogić i Ambeškovića nazvao nepouzdanim, navodeći kako su njihova saznanja posredna, te da nisu unakrsno ispitani. Ambeškoviću je, prema Odbrani, drugi svjedok ispričao da je Mumović ubio njegovog brata Džemala, dok je Tužilaštvo odustalo od nekih svjedoka jer su smatrani nepouzdanim.
“Niko od svjedoka u sudnici nije prepoznao Mumovića kao izvršioca, niti ih je Tužilaštvo pitalo da ga prepoznaju”, kazao je Dragović, koji je na kraju predložio oslobađajuću presudu.
