Obradović i ostali: Čišćenje sokolačkih sela

Fehim Hećo živio je sa porodicom u selu Mičivode na području općine Sokolac do 20. septembra 1992. godine.

Bio je zaposlen u Zemljoradničkoj zadruzi u Knežini, koja je udaljena od Sokoca 12 kilometara.

Svjedok je naveo da je na Sokocu vidio dosta vojske, helikoptere koji su spuštali topove, te da mu je sredinom juna 1992. godine radni kolega Zdravko Škiljević savjetovao da ne dolazi na posao.

“On mi je tada rekao: ‘Ovo su neki ljudi sa strane, ja te neću moći zaštititi. Molim te, povuci se u selo i ne dolazi'“, prisjetio se svjedok i naveo da više nije dolazio na posao, a supruga sa djecom i njegovim roditeljima je u julu otišla iz sela.

On u Mičivodama ostaje do 20. septembra 1992. godine, kada ga je komšinica Devlija nazvala i rekla da bježi jer je vojska ušla u selo.

“Sakrili smo se u obližnju šumu, nas desetak, a onda je Kadrija Mutić došao i rekao kako nas zovu da se predamo i da će nas oni prebaciti do Sarajeva“, ispričao je svjedok, navodeći da se nisu predali već krenuli šumama ka Olovu.

Na tom putu, iznad sela Babina, začula se pucnjava i grupa od deset ljudi se raspala. Svjedok je naveo da nikoga nije smio zvati, već se sam uputio dalje.

“U Žeravicama su me uhvatila dva naoružana vojnika i poveli sa sobom kući“, rekao je svjedok, tvrdeći kako su bili korektni prema njemu, te da su ga narednog dana predali Radivoju Janjušu iz rezervne policije, koji ga je odveo u policijsku stanicu u Han Pijesak.

Nakon ispitivanja, vežu mu oči i ruke i odvode ga u policijsku stanicu u Sokolac, gdje ga ponovo ispituju, kazao je.

“Tokom ispitivanja sam prepoznao glas Nikole Koprivice jer sam ga znao sa benzinske pumpe“, rekao je svjedok.

Nakon ispitivanja su ga, kako je ispričao, odveli u neki podrum.

“Kada su mi skinuli povez sa očiju, ništa nisam vidio neko vrijeme, a onda sam vidio da je tu još 30 osoba – žena, muškaraca i djece“, rekao je svjedok, navodeći kako je tada shvatio da su u podrumu osnovne škole i da ga nisu tukli.

Potom je svjedok sa ostalim zatvorenicima prebačen u magacin zgrade škole koja je namijenjena za stanovanje nastavnika u selu Čavarine.

“Imali smo dva obroka, ali smo jeli rukama bez pribora. Nuždu smo vršili u kantu, a za šest mjeseci dobili smo 20 litara vode da se nas 60 okupa“, opisao je svjedok uslove u magacinu gdje je bio zatvoren.

Sredinom marta 1993. godine odveden je u logor “Batković“ u Bijeljinu gdje ostaje zatočen do oktobra 1994. godine, kada je razmijenjen, kazao je svjedok.

Za zločine u sokolačkom selu Novoseoci optuženi su Dragomir Obradović kao komandir Stanice javne bezbjednosti Sokolac, Momčilo Pajić kao komandir čete Vojne policije Druge romanijske motorizovane brigade Vojske Republike Srpske (VRS) i Aleksa Gordić u svojstvu njegovog zamjenika, te Miladin Gašević kao zamjenik komandira Izviđačke čete, a Momir i Branislav Kezunović, Željko Gašević i Jadranko Šuka kao pripadnici te jedinice.

Prema optužnici, pripadnici Vojne policije i Izviđačke čete ušli su u Novoseoce u noći sa 21. na 22. septembar 1992. godine. Kako se navodi, 44 muškarca su prevezena do smetljišta na Ivan Polju, gdje su ubijeni, a žene, djeca i stariji odvezeni prema Sarajevu. Navodi se i da je u selu ubijena jedna žena.

Prema rješenju Suda Bosne i Hercegovine od 19. augusta 2022. godine, sa ovim predmetom spojen je i predmet Nikole Koprivice zvanog Nindža. On je, kao bivši pripadnik Vojne policije VRS-a, optužen da je lično i direktno – pucanjem iz automatskog oružja – učestvovao u ubistvima žrtava. Koprivica je početkom aprila ove godine izručen iz Kanade u Bosnu i Hercegovinu.

Drugi svjedok Državnog tužilaštva Ljuban Novosel živio je u selu Kula, nedaleko od sela Novoseoci. On je ispričao kako je imao tešku operaciju, te da na početku rata nije bio vojno angažovan.

Svjedok je rekao da su mu 21. septembra 1992. godine u noći na vrata kuće došli vojnici, među kojima su bili Milomir Tomović, Miladin Gašević zvani Ćirko, Joković zvani Koka, te Miroslav Šuka.

“Oni su mene pozvali da idemo jer ujutro kao počinje akcija razoružavanja Novoseoca“, naveo je svjedok i rekao kako je krenuo sa njima, te da su se, kada su stigli do brežuljka Ptičijak, tu razdvojili.

“Ćirkina grupa je otišla, a Tomović, Koka, Šuka i ja smo ostali tu da čuvamo stražu“, rekao je svjedok.

On je ispričao da je vidio jedan dio sela Novoseoci i ljude koji se okupljaju kod kuće Lutva Očuza, a potom na livadi, te vojne kamione i autobus kako dolaze.

“Čuo sam pucanj, ali nisam mogao vidjeti šta se desilo“, rekao je svjedok, navodeći kako je kasnije čuo da je tada ubijena jedna žena i da ju je ubio vojnik Cvijetić.

Miroslav Šuka ga je, kako je rekao svjedok, zvao da idu tamo, ali je on odbio.

“Znao sam te ljude i nije mi bilo prijatno da se pojavim pred njima jer bi tražili da im pomognem, a ja im nisam mogao pomoći“, rekao je svjedok te dodao kako je potom otišao kući.

Svjedok je kazao da tada nije znao šta se desilo s tim ljudima, ali da je mnogo godina nakon rata saznao da su ti ljudi ubijeni.

Nastavak suđenja zakazan je za 2. februar.