Unčanin i ostali: Strijeljanje ispred škole u Velagićima

Fadila Čehić živjela je s porodicom u naselju Gornji Vojići na području Mjesne zajednice Velagići.

Ona je u Sudu Bosne i Hercegovine ispričala kako su 27. maja 1992. godine dobili naređenje da izađu iz kuća, da će one biti pregledane, a selo očišćeno, nakon čega im je rečeno da će se moći vratiti.

“Otišli smo u Neziće, a jedna grupa muškaraca je otišla u Ključ da se preda“, ispričala je svjedokinja, te navela da se njen muž i djever nisu htjeli predati.

Ona je navela da je potom u Neziće došao Hasan Salihović i rekao muškarcima da krenu u Velagiće kako bi dobili potvrde o kretanju.

“Oni nisu opet otišli, pa je Hasan ubrzo došao s traktorom i psovao im, te rekao kako moraju poći“, rekla je svjedokinja.

Kazala je kako su mještani, njih oko 20, oko 16 sati krenuli prema Velagićima, noseći štap sa bijelim čaršafom, kao znak da se predaju.

“Naveče oko ili malo iza ponoći čuli smo pucnjavu i žene su zavrištale: ‘Pobiše sve u Velagićima'“, prisjetila se svjedokinja.

Sutradan, kako je navela, ona je zajedno sa Enisom Bukvić i još jednom ženom krenula ka Vojićima da uzmu hranu djeci. Na putu su srele Ifeta Bukvića, koji im je rekao da se vrate.

“Iskočio je iz šume i rekao da su svi strijeljani u Velagićima, a da je on iskočio iz kamiona i uspio pobjeći“, navela je svjedokinja i dodala da su neke žene išle u Velagiće i vidjele Envera Čehića, njenog djevera.

“Moja zaova je otišla, našla ga i dovela u Vojiće, gdje smo ga krile dva mjeseca“, navela je ona i dodala da ga je jedne prilike vidjela komšinica Zuhra, a nakon tri dana im je pred kuću došao kamion pun vojske, koja ga je našla i odvela.

Njegovo tijelo pronašla je u jami kod Drvara, a posmrtne ostatke muža našla je u masovnoj grobnici na Laništu 1996. godine.

Drugi svjedok Državnog tužilaštva, Fahrudin Ćeman, radio je u Vatrogasnom društvu u Ključu i bio zastupnik u Skupštini općine Ključ. On je ispričao kako je 7.maja 1992. godine srpska vojska, bez saglasnosti Bošnjaka i Hrvata, preuzela vlast u Ključu.

Svjedok je živio u Velagićima do 28. maja 1992. godine kada, prema njegovim riječima, počinje granatiranje ovog mjesta, te se on seli u naselje Hasići.

“Onda je došao proglas da se moramo predati i otišli smo na punkt u Pudinom Hanu, tu nas je čekala policija i odvela nas u školu ‘Nikola Mačkić’ u Ključu“, rekao je svjedok, te dodao da su tu zatvoreni u fiskulturnu salu, gdje počinju ispitivanja i maltretiranja.

“Pošto sam bio politički aktivan, mene su tjerali da se prekrstim. Nisam znao razliku između pravoslavnog i katoličkog krštenja i krenuo sam, a potom su iznervirani uzeli sjekiru i htjeli mi odsjeći dva prsta. Molio sam ih da to ne rade, pa su me nastavili tući sjekirom“, rekao je svjedok, navodeći kako je od tih batina tri mjeseca bio nepokretan.

Iz Ključa ih, kako je rekao svjedok, voze na Manjaču, a potom u Batkoviće, tako da je u logorima bio 16 mjeseci. Razmijenjen je 8. augusta 1993. godine, kada dolazi u Travnik i saznaje za strijeljanje ljudi u Velagićima.

“Čuo sam da su ih izveli pred školu i pobili, a potom bagerima prebacili na Lanište“, rekao je svjedok i dodao da su među ubijenima i članovi njegove familije.

Na pitanje branjenika prvooptuženog Boška Unčanina, Dragana Međovića, da li je bio aktivan u nekoj političkoj stranci, svjedok je rekao da je bio sekretar Stranke demokratske akcije.

Potom ga je upitao da li su se Bošnjaci organizirali, na šta je svjedok rekao da nisu, a Međović ga je podsjetio na izjavu koju je dao u Policijskoj upravi u Ključu 2020. godine u kojoj je rekao: “Pri samom formiranu općinskih vlasti nismo se slagali da se Ključ pripoji Krajini, to nas je natjeralo da se samoorganiziamo…”

Svjedok je rekao da je tačno, ali da su to bile mjesne straže, te da su imali tek nekoliko lovačkih puški.

Boško Unčanin, Marinko Miljević i Dragan Despot optuženi su, u svojstvu pripadnika voda Vojne policije Drugog inžinjerijskog puka Drugog krajiškog korpusa, da su 1. juna 1992. učestvovali u ubistvima 78 civila. Kako se navodi, civili su zaustavljeni na punktu u Velagićima, zatvoreni u staru zgradu škole u ovom mjestu, nakon čega im je naređeno da izađu ispred objekta, gdje su usmrćeni automatskim oružjem.

S njima su bili optuženi i Ilija Krčmar, Svetislav Račić, Željko Bajić, Nikola Ćuk (rođen 1967.) i Nikola Ćuk (rođen 1966.), ali oni nisu dostupni.

Nastavak suđenja zakazan je za 22. decembar.