Draškić i ostali: Odvođenja Bošnjaka iz Ilijaša

Tužilac Adis Nuspahić pročitao je iskaz svjedoka Ibrahima Avdibegovića koji je dat u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine 2010. godine.

U iskazu svjedoka navodi se kako je Avdibegović živio u selu Kadirići na području opštine Ilijaš, te da su mještani ovog naselja početkom juna 1992. godine dobili ultimatum da predaju oružje.

“Tada dolazi Marinko Vidović, kojeg sam otprije znao, i sve nas okuplja kod Nevaljalovog groblja“, navodi se u iskazu svjedoka.

Svjedok je naveo da je Vidović od njih tražio oružje, te poslao vojnike da pretresu kuće. Nakon što su se vojnici vratili i saopćili Vidoviću da nisu našli naoružanje, on je rekao: “E, šta ćemo sada, ne možemo uraditi ono što smo naumili s Kadirćanima“, te poslao vojnika po Ratka Andžića, predsjednika opštine Ilijaš.

Potom se vratio taj vojnik i rekao kako je Andžić naredio da svjedok i još četiri osobe dođu u njegovu kuću u Kadirićima, što su i uradili, navodi se uiskazu.

“Tu nam je Ratko rekao: ‘Gdje ste, neprijatelji?’, a ja sam ga pitao zašto smo neprijatelji, na šta je on odgovorio: ‘Ti si najgori od svih Kadirčana jer si organizovao ljude da glasaju za Aliju'“, navodi se u iskazu svjedoka, te dodaje da mu je Ratko rekao da će za njega tražiti 10 Srba prilikom razmjene, a ako ih ne dobije “da će ga sjeći na komade“.

Potom su ih sa ostalim mještanima Kadirića odveli u zgradu osnovne škole “27. juli“ u Ilijašu, gdje je došao Aco Jovičić i popisao ih.

“Aco je dolazio kasnije i koga pročita sa spiska, odvede ga u drugu prostoriju, i taj se više nikada nije vratio“, navodi se u iskazu svjedoka.

Svjedok je naveo kako je jedne prilike u školu došao Mladen Jeftić, te tražio njegovog sina Omera, pitajući ga zašto priča da srpska vojska krade po Kadirićima, a da je isti dan po sina Omera došao Aco, odveo ga i više se nije vratio.

Tužilac Nuspahić pročitao je i iskaz svjedoka Ramiza Kusture, koji je saslušan u Državnom tužilaštvu 2006. godine.

U iskazu ovog svjedoka navodi se da  je poslije referenduma u Ilijaš u piceriju “Stela“ dolazio Radovan Karadžić i držao govor, te da su poslije taj objekat zvali “Dražina koliba“.

Radovana Karadžića je u martu 2019. godine Mehanizam za međunarodne krivične sudove osudio na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice, progona Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, terorisanja stanovništva Sarajeva tokom opsade grada i držanja pripadnika mirovnih snaga UN-a kao taoce.

Svjedok je naveo da se vojska organizovala u hotelu Ozren u Ilijašu, gdje je vidio i Marinka Vidovića, te da je – dok je bio u podrumu – čuo kako ljudi govore da je jedinica Marinka Vidovića “očistila Lješevo“.

Krajem juna 1992. godine, prema iskazu svjedoka, Bošnjacima i Hrvatima u Ilijašu rečeno je da odlaze, i on je otišao za Visoko.

Draškić i Manojlović su optuženi da su, u svojstvu pripadnika Interventnog voda TO-a srpske opštine Ilijaš, kasnije Ilijaške brigade Vojske Srpske Republike, 5. juna učestvovali u napadu na Lješevo i ubistvima 20 civila. Dodaje se da je oko 100 muškaraca, žena i djece odvedeno u Podlugove.

U iskazu svjedoka Hasana Bulbula, koji je saslušan u Tužilaštvu BiH 2011. godine, navodi se da je on sa porodicom živio u Lješevu, te da je početkom juna 1992. godine u ovom mjestu počela pucnjava i granatiranje.

“Sakrili smo se u kuću Mahmuta Fazlića, a onda je Boro Margetić došao i – uperenom puškom u mene – tražio da mu predam svoj pištolj. S njim je bio i Savo Manojlović“, navodi se u iskazu koji je pročitao tužilac.

Kako je rekao, Manojlovića nije poznavao lično, ali je čuo od mještana da je to sin poštara Manojlovića, te ih potom sa mještanima vode u ljetnu čekaonicu željezničke stanice u Lješevu, odakle ih autobusom voze u staru školu u Podlugovima.

Nakon dva i po mjeseca, oko 70 osoba iz škole je prebačeno u “Planjinu kuću“ u Semizovcu, gdje su ostali zatočeni skoro tri mjeseca.

“Odatle su nas vodili na prinudne radove i u žive štitove“, navodi se u izjavi svjedoka.

Iskaz Samira Sejdića, koji je dao u Tužilaštvu BiH 2011. godine, također je pročitao tužilac Nuspahić.

U svom iskazu Sejdić je naveo kako je dobro poznavao Marinka Vidovića, da su neposredno pred rat dogovarali da zajedno otvore diskoteku u Ilijašu i da je potom Vidović otišao za Njemačku, gdje je uhapšen zbog preporodaje narkotika i deportovan u BiH.

Svjedok je naveo da je Vidović komandovao Interventnom jedinicom, te da sumnja da je Draškić bio u toj jedinici.

“Poznavao sam Draškića, bio je radikalan.  Hodao je po Ilijašu naoružan i u uniformi, ali nije imao autoritet, niti je bio cijenjen kao Vidović“, navodi se u izjavi svjedoka, te dodaje kako misli da je Draškić bio u jedinici Vasilija Vidovića zvanog Vaske.

Svjedok je naveo kako je prvi put o zločinima u Lješevu čuo preko Radija Sarajevo, kada je objavljen spisak svih vojnika Vidovićeve jedinice.

“Otišao sam kod Marinka i pitao ga o tome, a on mi je rekao da su imali naredbu da “očiste“ Lješevo, da su muslimani pružali otpor, nakon čega su se srpski vojnici raspucali“, navodi se u izjavi.

Svjedok je naveo kako su mještani Ilijaša njega optužili da je uzeo milion njemačkih maraka od Marinka, a koje je on prethodno uzeo od Hasana Fazlića, vlasnika benzinske pumpe, kojeg je potom navodno ubio.

“Bio sam i na Interpolovoj potjernici i nije mi jasno zašto, jer ja nikakve pare nisam uzeo. Ilijaš sam napustio 23. juna 1992. godine“, navodi se u iskazu svjedoka.

Svjedok je rekao da je čuo i za hapšenja u naseljima Kadirići i Luke te je, kako je opisao, lično molio Marinka da neke ljude oslobodi, što je ovaj i učinio.

Nastavak suđenja zakazan je za 14. decembar.