Lasica i ostali: Pobijeni mještani Kokina Sela pri pokušaju bijega

Midheta Oruli živjela je s porodicom u naselju Slatina na području općine Foča do 26. aprila 1992. godine, kada napuštaju selo i odlaze u Kokino Selo, gdje su se smjestili kod rodbine.

Kako je ispričala u Sudu Bosne i Hercegovine, napad na Kokino Selo počeo je 22. maja 1992. godine, te su se mještani sakrili u kuću Ibre Bogdanića.

“Ja sam bila na spratu, a u podrumu je bilo između 70 i 80 osoba, uglavnom žena, djece i starijih muškaraca”, kazala je svjedokinja.

Potom su im vojno sposobni muškarci koji su dežurali u selu rekli da su opkoljeni i da krenu bježati prema glavnoj cesti i Drini.

“Majka je uzela brata, koji je bio osoba s posebnim potrebama, i krenuli su ka cesti. Ja sam se zaustavila kod prodavnice, jer se toliko pucalo da nisam mogla više hodati”, ispričala je svjedokinja te dodala kako je tada pored nje protrčao brat Midhat, kojem je kazala da bježi.

Potom je uspjela sići do ceste, gdje se nalazila grupa ljudi, koji su ležali i pokušavali pretrčati cestu.

“Uspjela sam se uvući između Naze Dragoja i moje sestre. Nažalost, svi oko nas su ubijeni”, rekla je ona i navela kako je i Naza podigla glavu da vidi gdje joj je sin, te je tom prilikom pogođena.

Svjedokinja je navela kako ih je tu opkolila srpska vojska, te pozvala da se predaju. Njena sestra Mirzeta Kaloper kazala je da se predaju i izvukla neku bijelu majcu i mahala njome.

“Potom su nas postrojili. Neko je na leđima donio moju majku, bila je ranjena u stomak i rekla mi je da ne ostavljam brata bolesnog, to je zadnje što mi je rekla”, ispričala je svjedokinja.

Kazala je da je tada došao policijski kombi, u koji su ubacili ranjene ljude, kao da ih vode da im se pruži medicinska pomoć.

“Nažalost, njih su vratili u kuću Bogdanića i tu zapalili”, rekla je svjedokinja.

Ostale mještane su zarobili i odvezli u kuću Tabakovića na Površnicu. Od daidžinice je tada čula da su tu Brane Petković, Zoran i Dragan Mašić, te neka osoba koju su zvali “Majdov” a koja ih je, po iskazu svjedokinje, najviše ispitivala.

Tijela njene rodbine, kao i drugih muškaraca iz sela Lozje, nađena su u mjestu Jabuka, a kako je navela svjedokinja, na tijelima su bili ekseri, vezani žicom, odsječeni spolni organi.

Tijelo brata Midhata još uvijek nije pronašla.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Dejan Bogdanović, branilac optuženog Lasice, pitao je svjedokinju sjeća li se kako je taj “Majdov” izgledao.

Ona je kazala da je imao vojnu uniformu i prsluk, te da je iz desnog džepa izvadio brojanicu i hvalio se da ju je uzeo Hrvatu iz Vukovara kojeg je ubio.

Sedina Radmilović je u maju 1992. imala 13 godina. S porodicom je živjela u Kokinom Selu, a prilikom svjedočenja je ispričala kako je 22. maja krenula bježati preko Drine, te da je posljednja uspjela preći cestu.

“Kada sam prešla, moj amidža Mujo Močević mi je pao preko nogu i govorio da ga dignem, da mu nije ništa, ali je bio pogođen i odmah je umro”, rekla je svjedokinja.

Tokom bježanja njena majka je ranjena, ali je uspjela spasiti, te ju je na bratovoj jakni nosila do mosta, gdje su ih preuzeli pripadnici Armije BiH.

“Majku smo odvezli u bolnicu, ali je sutradan preminula jer je već bila iskrvarila”, kazala je svjedokinja.

Branislavu Lasici i Miroslavu Miloviću se na teret stavlja da su, kao komandanti jedinica Vojske Republike Srpske (VRS), na tom području komandovali i učestvovali u napadu na Lozje, prilikom kojeg je ubijeno oko 30 osoba. Navedeno je da su među žrtvama bili uglavnom civili – uključujući žene, djecu i starije – a da je više desetina ljudi odvedeno i zatočeno, te da je izvršeno uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama.

Kako stoji u optužnici, oni su planirali, dogovarali, pripremali, naredili, podstrekavali, te pomagali u planiranju, pripremi i učinjenju oružanog pješadijskog napada.

Sabira Hodžić je također živjela u Kokinom Selu, te je u Državnom sudu ispričala kako su mještani bježali 22. maja 1992. godine kada je selo napala srpska vojska.

Ona je izjavila kako je tokom bijega vidjela na cesti ubijenu trudnicu, te daidžu Muju Močevića i da je s ocem i sestrom uspjela preći cestu i sakriti se u “Suljinoj kući”.

“Ta kuća je bila blizu, sve smo čuli, kad su ih zarobili, čekali smo u strahu da dođu i po nas, ali eto nisu”, rekla je svjedokinja, te dodala kako su navečer krenuli Drinom i stigli u Goražde.

Njena majka Rešida je ranjena, ali je uspjela nekako doći do Goražda, prisjetila se svjedokinja.

“To je bio nezapamćen zločin, jer je bio početak rata, nisu se imali zbog čega svetiti”, kazala je svjedokinja.

Haso Uhota je živio u iznajmljenoj kući u Kokinom Selu, te je rekao da su mještani, nekih desetak dana prije napada na selo, organizovali straže, ali da nisu imali oružje, osim nekoliko lovačkih pušaka.

Kada je počeo napad na selo, sa ostalim mještanima te ženom, sinom i kćerkom, krenuo je ka Drini.

“Na toj cesti prvo mi je ranjen sin, a onda žena, koja se vratila po njega”, kazao je svjedok i dodao da je sa kćerkom pretrčao cestu te nju ubacio u neki kokošinjac, a potom tu prenio i sina i ženu.

Svjedok je naveo da je čekao mrak, a potom uzeo sina na leđa, dok je kćerka njegovu suprugu uzela ispod ruke i da su tako došli do Goražda.

Nastavak suđenja zakazan je za 6. decembar.