Reportaža

Priče solidarnosti #1: Simbol tolerancije u BiH

Rašida Žiga, starija sestra Refika Višće, na njegovom mezaru u Zavidovićima. Foto: BIRN BiH

Priče solidarnosti #1: Simbol tolerancije u BiH

2. Novembra 2022.10:08
2. Novembra 2022.10:08
Prva priča solidarnosti iz serijala BIRN-a govori o Refiku Višći, Bošnjaku iz Zavidovića koji je ubijen 1992. godine u nastojanju da spriječi ubistva 12 srpskih zarobljenika tokom rata u Bosni i Hercegovini.

U školi je bilo 12 zarobljenika srpske nacionalnosti, koji su bili mještani okolnih sela.

Viković je krenuo prema Srednjoj tehničkoj školi u namjeri da ubije zatvorenike, jer je tog dana poginuo njegov rođak na ratnoj liniji u okolini Zavidovića.

“Moj amidža je to na putu do kuće čuo, ušao u kuću, obukao uniformu, uzeo oružje i krenuo prema školi, jer on je znao, bio je upućen, ti Srbi su bili zarobljeni u školi”, priča Senad Višća, Refikov bratić.

Senad Višća kaže da je njegov amidža zatekao Vikovića na vratima škole, gdje je jedan od stražara pokušavao spriječiti njegov ulazak. Refik je, kako priča Senad, prišao s leđa Vikoviću tražeći da spusti pušku. Tada je, u namjeri da ga uplaši, Refik ispalio metak u pravcu zemlje, ali je u tom momentu Viković pucao u Refika, koji je podlegao povredama.

“On (Viković) je ispalio, sve mi se čini, 17 metaka je završilo u mom amidži”, kaže Senad.

Prisjeća se posljednjeg trenutka kada ga je vidio tog dana prije njegove smrti, opisujući da ga je Refik zagrlio i pomilovao po glavi. Za svog amidžu, koji je bio knjigovođa u Zavidovićima, kaže da je bio omiljen u društvu.

Prisjetio se kada je prije nekoliko godina u Zavidovićima sreo fudbalera Safeta Sušića, koji ga je pitao za Refika, te mu izrazio saučešće; zajedno su igrali u Fudbalskom klubu “Krivaja”.

“Čak jedno vrijeme je smatran kao najbolji plesač u hotelu ‘Kristal’. On je volio plesati, bio je zabavan čovjek. Znači, niste mogli njega ne voljeti. Čovjek se jednostavno volio. Meni je bio amidža, ja sam ga uvijek poštovao toliko. Čak sam ga smatrao kao jednim roditeljem”, navodi Senad.

“Gdje je tata, gdje je tata?”

Srednja tehnička škola u Zavidovićima, gdje su bili zatvoreni srpski zarobljenici. Foto: BIRN BiH

Kantonalni sud u Zenici 5. marta 1999. godine osudio je Vikovića na dvije godine zatvora zbog ubistva Refika Višće. Kako se navodi u presudi, Viković je oko 19 sati došao u prostorije Vojne policije u Zavidovićima tražeći od vojnih policajaca da uđe u prostorije gdje su se nalazili zarobljenici, da bi potražio lice za koje se sumnja da ima veze s ranijim ubistvom njegovog amidže.

Pošto su ga prisutni vojni policajci, kako stoji u prvostepenoj presudi, sprečavali da uđe, ispalio je jedan rafal u tijelo vojnog policajca, nanijevši mu više prostrelnih rana, od kojih je preminuo na licu mjesta, dok je drugog vojnog policajca ranio u lijevu nogu.

Nakon žalbi na prvostepenu presudu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 10. oktobra 2000. osudio Vikovića na pet godina zatvora.

Rašida Žiga, starija sestra Refika Višće, i danas živi u Zavidovićima. Nekoliko minuta prije nego će stradati, brata je vidjela s balkona na kom je s mužem pila kafu, te ga pozvala da im se pridruži.

“Ja njega zovem, kaže: ‘Samo da vidim što me zovu i eto me odmah’”, priča Rašida.

“Nije prošlo ni 20 minuta, čuo se samo rafal i policija počela zviždati, blokiralo se sve”, kaže ona.

Za brata kaže da je imao 37 godina kada je ubijen i da je bio otac dvoje djece – Amara i Admira, koji su imali pet i šest godina. Dvije sedmice prije ubistva Refik je upisao Amara u prvi razred osnovne škole, ali, nažalost, nikada nije dočekao da ga odvede u školu, ističe Rašida.

“Nije im se odmah saopštilo da ga nema. Samo su pitali: ‘Gdje je tata, gdje je tata?’”, navodi ona.

Refikov brat Zuhdija kaže da je bio na liniji kad je saznao za ubistvo, nakon čega je otišao u mrtvačnicu.

“Vidim, on leži na stolu. Nisam mogao izbrojati [koliko je povreda imao]”, naglašava on.

Kaže da je Refik kao dijete bio najbolji matematičar u školi.

“Imao je sve predispozicije da bude nešto. On je imao firmu, vodio knjige. Za to je sve matematika trebala”, priča Zuhdija.

“Svi ga znali. Volio zapjevati, bio veseljak, ali nije mu valjalo samo što je hrabar bio puno”, dodaje on.

Za Vikovića, koji je osuđen za ubistvo, kaže da ga u to vrijeme nije poznavao, ali da ga danas viđa po gradu.

“Ja sam ponosna na njega”

Spomen-obilježje žrtvama rata u Zavidovićima, među kojima je i Refik Višća. Foto: BIRN BiH

Članovi porodice Višća kažu da su ponosni što Refik nikada nije bio nacionalista i što je svojim životom spasio 12 zarobljenika srpske nacionalnosti.

Teško im je jer mjesto gdje je ubijen nije obilježeno, a voljeli bi da se škola, ispred koje je stradao, zove po njegovom imenu.

“Meni znači puno zato što mi nikada nismo odvajali ljude po naciji, nego samo kakav je ko čovjek”, kaže Rašida.

Kasnije su saznali da su se zatvorenici molili za Refikov život, jer su, zbog njegove intervencije, ostali živi. Nekoliko dana nakon ubistva oni su razmijenjeni.

Vijećnici Socijaldemokratske partije (SDP) Općinskog vijeća Zavidovići su 2017. godine pokrenuli inicijativu za očuvanje sjećanja na Refika Višću.

Predsjednik Gradske organizacije SDP-a Zavidovići Damir Memić za BIRN kaže da cijela BiH zna za Srđana Aleksića, Srbina koji je ubijen 1993. godine na trebinjskoj pijaci dok je branio sugrađanina Bošnjaka, ali da je ime Refika Višće nekako palo u zaborav.

“Cilj je bio da se putem usvajanja te inicijative da ime ulice po Refiku Višći, kako bi Zavidovići pokazali taj simbol tolerancije koji je ovu državu krasio stoljećima, a koji se danas, nažalost, na neki način izgubio”, kaže Memić.

Vijeće je odbacilo inicijativu, međutim, kako ističe Memić, SDP od nje nije odustao. “U planu je ponovno da se ta inicijativa pokrene”, objašnjava Memić.

Emina Dizdarević