Njihova majka smatra da vlasti u Sarajevu nisu pronašle rješenje koje bi bilo dovoljno prilagođeno za njihovo pohađanje vrtića. Ona je Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ustupila dokumentaciju i prepisku sa institucijama u Sarajevu koje pokazuju da vlasti insistiraju isključivo na rješenju kakvo je predviđeno u pisanim pravilima i dosadašnjoj praksi za djecu s poteškoćama, ali ona smatra da ne žele prilagoditi uslove za samohranu majku s dvoje djece koja trebaju asistente.

Nakon što je ove godine dobila zeleno svjetlo od ljekara da djecu upiše u vrtić, samohrana majka se od jula pokušava izboriti za asistente u vrtiću u Sarajevu.

Svi odgovori koje je dobijala nakon brojnih urgencija nisu davali rješenje koje bi njenoj djeci pružilo mogućnost da bez dodatnog ugrožavanja zdravlja pohađaju vrtić a njoj da zadrži posao.

Amela, što nije njeno pravo ime, kaže kako Ministarstvo obrazovanja u Sarajevu odbija angažovati ličnog asistenta za njenu djecu, a za nju je to uslov da oni mogu ići u predškolsku ustanovu.

“Meni je potrebno da Ministarstvo stvori minimalne uslove da dijete uopšte boravi u vrtiću”, kaže ona.

U odgovorima BIRN-u BiH i prepisci, u Ministarstvu tvrde da su ispoštovali sve pravilnike i procedure.

Sistem koji se ne prilagođava potrebama djece i roditelja

Zgrada Kantona Sarajevo. Foto: BIRN BiH

Prema nalazima Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, oba djeteta imaju stopostotnu invalidnost i potrebu za tuđom njegom.

Njeni petogodišnji dječak i djevojčica u ovoj školskoj godini su, prema zakonu, obavezni da se upišu u predškolski program. Ali kada je pokušala da ih upiše u javnu ustanovu “Djeca Sarajeva”, kaže, od uposlenica vrtića dobila je informaciju da u konkursu postoji mogućnost odabira cjelodnevnog boravka, ali da je dužna potpisati ugovor sa ustanovom u kojem je saglasna da postupi prema savjetu njihovih stručnjaka – da upiše djecu u poludnevni boravak.

U pisanom odgovoru, u koji je BIRN BiH imao uvid, iz “Djece Sarajeva” su objasnili da su dužni poštovati pedagoške standarde i normative propisane od Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo te potvrdili da se djeci s poteškoćama u razvoju preporučuje poludnevni boravak s kombinovanjem usluga redovnog vrtića s nekim od centara specijalizovanih za rad s djecom s teškoćama.

Ali Amela kaže da ona nije u mogućnosti svakoga radnog dana izlaziti s posla kako bi organizovala prevoz dvoje djece iz vrtića u specijalizovanu ustanovu. Zbog toga je objasnila da joj je potreban cjelodnevni boravak.

Osim toga, oba djeteta loše podnose vožnju u autu pa bi im izlaganje tome svaki dan, objašnjava majka, dodatno narušilo zdravlje.

Njoj su iz javne ustanove u pisanom odgovoru naglasili i da broj angažovanih asistenata ne pokriva realne potrebe djece s teškoćama te da nije moguće obezbijediti ličnog asistenta za svako dijete. Za oboje njene djece asistenti su uslov bez kojeg ne mogu ići u vrtić, kaže ona.

Amela u razgovoru za BIRN BiH objašnjava da niko od nadležnih institucija ne razumije da je izazov prevoziti djecu s poteškoćama u razvoju koja imaju i drugih zdravstvenih problema – kao što su povraćanja potaknuta vožnjom.

“Meni ni najbliža rodbina ne može da vodi dječaka, koji ničim izazvan krene, vuče na različite strane kad se nađe vani, počne da se baca nasred ulice, a i niko ne želi da preuzme takvu odgovornost. Kod mog djeteta, koje ima autizam, to se manifestira na taj način, on nema osjećaj za opasnost i to je problem. Zbog toga i mora biti asistent uz takvo dijete da bi bilo gdje boravilo”, kaže ona.

Tražeći rješenje za svoju djecu sedmicama prije zvaničnog poziva za upis u vrtić, ona je pronašla privatni vrtić blizu mjesta gdje živi koji nudi cjelodnevni boravak. Ali i tamo su djeci potrebni asistenti. Tada je od Ministarstva tražila da finansiraju dva lična asistenta.

Prema Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevu, osnovne obaveze obrazovnih vlasti su osigurati odgoj i obrazovanje pod jednakim uvjetima za svu djecu.

“Dječak je tu najspecifičniji. On je dijete koje odbija da jede, koje uopšte ne može jesti samo. Čak i hranu koju ipak prihvati da jede uz nutkanje – ne uzima sam. Njemu hranu neko mora dati. Ljudi koji rade u Ministarstvu očigledno ne shvataju da je minimum stvoriti uslove uopšte za boravak takvog djeteta u vrtiću”, kaže Amela.

Mjesec dana nakon što je Ministarstvu poslala zahtjev za angažovanje asistenta za pružanje podrške njenoj djeci koja pohađaju cjelodnevni obavezni program privatne predškolske ustanove, u odgovoru su joj kazali da Ministarstvo ne finansira stručni kadar zaposlen u privatnim predškolskim ustanovama.

“Da li treba stručni kadar da dijete skloni s prozora, da dijete nahrani, da mu promijeni pelenu i da se pobrine da ne izađe na izlazna vrata? Ja nisam tražila stručni kadar. Meni treba neko ko želi i može da se pobrine za to što je djetetu potrebno”, objašnjava ona.

Ilustracija: Foto: N1

Prema Zakonu o predškolskom odgoju, predviđene su i novčane kazne od 500 konvertibilnih maraka roditeljima koji ne upišu dijete u predškolsku ustanovu u godini pred polazak u osnovnu školu, odnosno ako dijete redovno ne pohađa program obaveznog predškolskog odgoja i obrazovanja pod uvjetom da su stvorene sve pretpostavke.

“Ja ne mogu insistirati ni da vrtić uzme na čuvanje to dijete, njih ministarstvo može natjerati, možda ih inspekcija može natjerati. Ali koliko bi neodgovorno bilo s moje strane da ostavim dvoje djece takve u vrtiću za koje znam da će im se sigurno nešto dogoditi. I šta onda poslije? Ne znam kakvu ja odgovornost da tražim od vrtića kada se djeci nešto desi”, objašnjava ona.

Iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje su u pisanom odgovoru BIRN-u BiH kazali da se roditeljima, u slučaju kada se djetetu ne može osigurati odgovarajuća i potpuna stručna podrška u redovnim predškolskim ustanovama, predlaže da djeca borave određeni broj sati u predškolskoj ustanovi “Djeca Sarajeva” i određeni broj sati u jednom od centara u kojima se obrazuju djeca s teškoćama.

“Dakle, plan podrške za dijete i način boravka u ustanovi planira se i određuje u saradnji sa roditeljima djece s teškoćama”, naveli su iz Ministarstva te naglasili da obrazovni sektor ne prepoznaje lične asistente, već asistenta u grupi ili odjeljenju.

Naida Hota-Muminović, ministrica odgoja i obrazovanja, na upit o konkretnim tvrdnjama sagovornice potvrdila je da se Amela obraćala Ministarstvu sa zahtjevom za angažovanje asistenta za pružanje podrške za dvoje djece s teškoćama koja pohađaju cjelodnevni obavezni program privatne predškolske ustanove.

“Ministarstvo za odgoj i obrazovanje nema zakonsku mogućnost finansiranja stručnog kadra u privatnim predškolskim ustanovama”, navela je u pisanom odgovoru Hota-Muminović, dodavši da je krajem septembra Ministarstvo nakon ponovnog upita predložilo da Amela djecu upiše u ustanovu “Djeca Sarajeva”, u vrtić u kojem ima slobodnih mjesta, a da će Ministarstvo dostaviti saglasnost da angažuju asistenta u grupi za pružanje podrške djeci s teškoćama.

Amela kaže da je izgubila dragocjene sedmice objašnjavajući Ministarstvu da rješenja koja odgovaraju drugim porodicama djece s poteškoćama u razvoju ne odgovaraju njoj kao zaposlenoj samohranoj majci i njeno dvoje djece, koje oboje trebaju asistente. Kaže i kako je pokušala objasniti Ministarstvu da privatni vrtić neće imati nikakve koristi od angažovanja asistenata i da će ih Ministarstvo plaćati direktno, ali da to nije pomoglo.

Nepostojanje programa produbljuje simptome poremećaja

Nirvana Pištoljević. Foto: N1

Nirvana Pištoljević, stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS), naglašava da sistem mora da obezbijedi za svako dijete da pohađa predškolsko ili školsko obrazovanje.

“Imate djecu koja, po zakonu, imaju pravo da idu u vrtić, a šta ćemo sljedeće godine kada trebaju krenuti u školu? Imate problem što pričamo o inkluziji, kao neki asistenti, milion su stvari rekli kako su uradili, ali realno to na terenu ne izgleda tako očigledno i imamo Ministarstvo koje ne želi da vam se javi, koje neće da razgovara o ovome”, navodi Pištoljević.

Ona navodi da asistenti ne trebaju da budu dodijeljeni djeci – nego da trebaju da postoje u nastavi i u programima. Prema njenim riječima, potrebno je da postoje grupe djece koje su manje ili grupe gdje imaju po dvije ili tri učiteljice – zavisno od broja djece s poteškoćama i potrebama.

“Zato bi trebalo da postoji neki stručni tim, koji će da napravi individualne planove i programe, i za te učiteljice i za te učionice i za tu djecu i da se individualno prilazi i kaže: ‘Okej, u ovoj učionici gdje imamo dvoje djece s autizmom potrebno je da tri učiteljice rade’”, objašnjava Pištoljević, dodajući da je potrebno početi intenzivnije raditi s djecom te ne skraćivati broj sati nakon što se otkrije bilo kakav problem.

“Ogroman problem je za tu djecu nemati program, ne biti nigdje uključen, jer vi samo produbljujete kašnjenje te djece u odnosu na djecu tipičnog razvoja i samo produbljujete simptome poremećaja, kao što je poremećaj autističnog spektra, i samo pravite problem mnogo veći nego što jeste jer ignorišete i ne radite ništa na rješavanju istog, a djeca rastu”, kaže Pištoljević.

U konačnici, kako bi poštovala svoju zakonsku obavezu, Amela je dječaka i djevojčicu odvela u jedan od javnih vrtića, pokušavajući ih uključiti u program kao minimalno obavezan do momenta okončanja žalbenog i eventualnog sudskog postupka, ali niti tamo nije pronašla ispunjene minimalne uslove za boravak njene djece iako je s tim prethodno upoznala Ministarstvo u više navrata.

Također je potpisala i ugovor sa Zavodom za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica” o probnom boravku djece – dva dana sedmično, kako kaže, radi pokušaja obezbjeđenja podrške logopeda, edukator-rehabilitatora i psihologa u ovoj situaciji kada djeca ne mogu pohađati obavezni program vrtića u koji su upisana.

“Pritom dodatno plaćam, jer su subvencije potrošene na vrtić čije usluge ne možemo koristiti”, objašnjava ona.

Kaže da je dječak već pri prvom odlasku povraćao, jer je duža vožnja okidač za dijagnosticirana povraćanja. Poručila je i da je mala vjerovatnoća da će oni moći takvo nešto podnijeti.

U kasnijim odgovorima koje je dobila od Ministarstva tokom oktobra navodi se kako je moguće obezbijediti prevoz za djecu u slučaju da pristane na raspored u kojem bi polovinu dana provodilo u vrtiću “Djeca Sarajeva” a drugu polovinu u nekom od centara specijalizovanih za rad s djecom s teškoćama. Ali Amela kaže da nedostatak asistenata i dalje predstavlja problem. U rješenju prosvjetne inspekcije čiji je mišljenje zatražila navodi se kako u trenutku inspekcije početkom oktobra još uvijek nije bio završen konkurs za prijem 12 asistenata u “Djecu Sarajeva” i da ustanova još uvijek nije imala zaposlenog niti jednog asistenta u grupi 36 djece sa poteškoćama u razvoju.

Amela trenutno očekuje mišljenje ombudsmena kojima se obratila jer smatra da Ministarstvo u Sarajevu nije pronašlo odgovarajuće rješenje.