Porodice gube nadu u pronalazak žrtava Sjeverina

Užasni prizori zlostavljanja i mučenja žrtava iz Sjeverina objavljeni su na fotografijama nakon rata i trajno ostali urezani u sjećanje njihovih porodica.

Suanita Bajramović Požega imala je 21 godinu kada je, bježeći od rata u Bosni i Hercegovini, otišla sa mužem i djetetom u Švedsku. U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kazala je da se jasno sjeća dana kada je njen otac Mustafa Bajramović nestao.

“To jutro kada sam se probudila slušali smo, kao i uvijek, bosanske vijesti, da vidimo šta se dešava u Bosni. Čula sam na vijestima da su iz autobusa na putu Sjeverin – Priboj oteti putnici. Znala sam tada da je moj otac tu, jer je on bio tako odgovoran čovjek koji nikada ne bi propustio jedan dan, a da ne ode na posao“, prisjetila se Suanita 22. oktobra 1992. godine.

Ubrzo joj je, kaže, predosjećaj potvrdio i amidža, koji  je govorio da se ne brine i da će naći Mustafu.

“Međutim, ništa se poslije toga nije desilo“, nastavlja Suanita, koja je oca posljednji put vidjela u junu te godine, kada ga je molila da pođe s njom.

“On kaže: ‘Nemoj, Suanita, da se sekiraš. Ovo je Srbija, nama neće biti ništa’. Koji je to apsurd… tad je bio građanin drugog reda. Očigledno je tako i danas, zato što nikad niko ništa nije uradio da se oni nađu“, priča Suanita i dodaje da je ”haman nestalo nade“.

Želja joj, kaže, da ima gdje otići na mezar, iako njen otac živi u njenim i sjećanjima njene sestre, koja je u vrijeme njegovog nestanka imala 16 godina. Tri godine ranije izgubile su i majku.

“Njoj je bilo 16 godina i pješke je iz Sjeverina za Priboj prošla i bila kod tetke dvije godine i onda sam je dovela u Švedsku. (…) Sad smo tu ona i ja. Ona ne može doći (u Sjeverin), ona to ne može“, opisuje Suanita.

“Tako vjerujem da je on sa mamom negdje gore i on nas vidi. I ja želim njemu da dokažem da mi njega nismo zaboravili i nikada nećemo, da je on uvijek tu s nama, da ima dvije unuke i one znaju da je on postojao“, dodaje.

Okružni sud u Beogradu je za zločin nad žrtvama Sjeverina osudio pripadnike paravojne formacije “Osvetnici” – Dragutina Dragićevića na 20 godina zatvora, Đorđa Ševića na 15 godina, dok su Milan Lukić i Oliver Krsmanović osuđeni na po 20 godina zatvora. Nakon hapšenja u Argentini, Milan Lukić je pred Haškim tribunalom, zbog zločina u Višegradu, osuđen na kaznu doživotnog zatvora, ali za zločin u Sjeverinu nije odgovarao.

Tokom obilježavanja 30. godišnjice otmice putnika iz autobusa za Priboj, klanjana je dženaza za 16 osoba koje nisu pronađene. Učinjeno je to na zahtjev porodica žrtava kako bi, ako ne posmrtni ostaci otetih, bar njihova duša, mogla naći smiraj. Organizatori su istakli da su u protekle tri decenije umrla 24 člana uže porodice otetih – djeca, supružnici i roditelji.

Porodice su zatražile procesuiranje nalogodavaca i svih izvršilaca, kao i priznavanje statusa porodicama i izmjene Zakona o civilnim žrtvama rata u Republici Srbiji.

Iz autobusa na liniji Rudo – Priboj izvedeni su, osim Suanitinog oca Mustafe, Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Idriz Gibović, Ramahudin Ćatović i Mevlida Koldžić, dok je Sabahudin Ćatović otet ispred kuće u Sjeverinu u noći uoči ovog događaja.