Nešković Zoran i ostali: “Molio sam Boga da umrem”
Sud BiH. Foto: BIRN BiH
Himzo Vatreš je bio u zadnjim autobusima koji su napustili Žepu u julu 1995. godine. S njim su, kako je posvjedočio, u autobusu bile starije osobe, te žene i djeca. Po dolasku autobusa, nedaleko od Kladnja, on je s još tri čovjeka izveden.
“Samo sam se okrenuo prema djeci i ženi, i rekao im da ne plaču i ne nose moj ruksak”, kazao je svjedok te dodao da je potom odveden u školu, a zatim prebačen u “Rasadnik”, u Rogaticu.
“Pretresli su nas i uzeli nam sve što smo imali sa sobom, te odveli u neku prostoriju”, ispričao je Vatreš, kao i da ih prvih deset dana nije niko dirao, ali da su nakon toga počela izvođenja zatvorenika i premlaćivanje.
Vatreš je rekao kako je vođen na prinudne radove, te da se često dobrovoljno prijavljivao nadajući se da će bolje proći.
Tako se jedne prilike prijavio da čisti toalet u upravnoj zgradi zajedno, kako je kazao, sa Alijom Karićem. Svjedok je ispričao kako ih je izveo stražar Panto Pantović, a vani u hodniku ih sačekao Slaviša Đerić, koji je počeo da ih udara.
“Tukao nas je nekih 400 metara, koliko smo hodali do komande. Mene je tada toliko istukao da sam molio Boga da umrem”, rekao je svjedok i naveo kako im je po dolasku u upravnu zgradu dao lonac ključale vode da nose te ih nastavio tući.
“Govorio nam je da ako prospemo kap vode, da će nas ubiti, sve smo ruke ispržili noseći taj lonac”, kazao je svjedok.
Vatreš je ispričao Sudu BiH da ga Pantović i Despet nikada nisu maltretirali, te da ga je Nešković jednom spasio od teškog rada.
“Nešković mi je rekao da se vratim, da će se istovarati i utovarati neke vreće pšenice”, kazao je svjedok.
On je rekao kako su zatvorenici iz “Rasadnika” obavljali teške poslove, da su ih vodili na kopanje kanala, rušenje bošnjačkih kuća, utovaranje i istovaranje materijala te sječu šume.
“Takav teret u svom životu nisam imao”, kazao je Vatreš.
Vatreš je razmijenjen 17. januara 1996. godine i, kako je rekao, od tada se liječi kod neuropsihijatra.
Zoran Nešković, Panto Pantović, Slaviša Đerić, Nenad Ujić i Pero Despet optuženi su po 46 tačaka optužnice za nečovječno postupanje, ubistvo i seksualno zlostavljanje civila u zatočeničkom objektu “Rasadnik” u Rogatici od kraja jula do 22. decembra 1995. godine.
Nešković je optužen u svojstvu komandira zatočeničkog objekta, a ostali optuženi u svojstvu stražara u “Rasadniku”, gdje je bilo zatočeno više od 40 muškaraca bošnjačke nacionalnosti s područja Rogatice, Žepe i Srebrenice, od kojih je većina bila životne dobi oko 60 godina, te dva maloljetnika, kao i više od deset lica kojima je bila potrebna ljekarska pomoć.
U optužnici se navodi da su u ovim radnjama, osim optuženih, učestvovali i Dragan Nikolić, protiv koga je postupak razdvojen, kao i Predrag Nikolić, koji je preminuo.
Nastavak suđenja zakazan je za 7. novembar.
