Gadžo i ostali: Svjedokinja tvrdi da je optuženi zatvorenicima izlazio u susret

Svjedokinja Marica Papučić rekla je u Sudu Bosne i Hercegovine da već deset godina živi u vanbračnoj zajednici sa optuženim Senadom Gadžom.

Ona je ispričala da su početkom juna 1992. godine njen tadašnji muž Dušan, njegov brat Slobodan i svekar Miloš odvedeni u Osnovnu školu “Aleksa Šantić” u Hrasnici.

“Raspitivala sam se šta je razlog hapšenja i neki čovjek mi je u Domu kulture rekao da su ih uhapsili jer je Slobodan zvao kuma na Ilidžu i odavao mu informacije iz Hrasnice”, kazala je svjedokinja.

Po dolasku u školu, ispred je vidjela optuženog Gadžu, koji je radio na osiguranju Opštine Ilidža, koja je, kako je navela, bila tu smještena.

“Pitala sam ga mogu li vidjeti muža, a on je rekao da mora pitati Vojnu policiju, nakon čega su mi dozvolili da ga vidim na pet minuta”, prisjetila se svjedokinja.

Kako je ispričala u Sudu BiH, potom su zatvorenici iz škole prebačeni u garaže, takozvano atomsko sklonište, koje se nalazilo između nebodera, te je i tu viđala Senada Gadžu.

“On mi je uvijek izlazio u susret, odnio bi Dušanu hranu ili cigare, nekada i odjeću”, kazala je Papučić, ustvrdivši kako joj je muž govorio da ga niko ne maltretira i da se stražari ponašaju fer i korektno.

Navela je kako je njen muž Dušan poginuo 30. januara 1993. godine usljed ranjavanja gelerima nakon što je pala granata.

“Da sam čula da je on i na koji način odgovoran za smrt mog muža ili bilo koga, nikada s njim ne bih živjela”, rekla je Papučić.

Senad Gadžo, Zaim Laličić i Suljo Hebib su optuženi za nezakonita zatvaranja, ubistva, mučenja, zlostavljanja i tjelesna sakaćenja u prostorijama zatvora u Hrasnici kod Sarajeva, Osnovnoj školi “Aleksa Šantić”, kao i u garažama između nebodera, u periodu od 1992. do 1994. godine. Oni su optuženi u svojstvu pripadnika Armije BiH.

Enes Šačić, drugi svjedok Odbrane prvooptuženoga, radio je kao ljekar u “visočkoj ambulanti”, koja je prvo bila smještena u kafiću “Trend”, potom u prostorijama Doma kulture, te na kraju u skladištu marketa u Gornjoj Hrasnici.

Početkom rata, osim pružanja osnovnih medicinskih usluga, Šačić je radio i mrtvozorstva u Hrasnici.

Braniteljica prvooptuženog Lejla Čović predočila mu je službenu zabilješku Vojne policije iz augusta 1992. godine o smrti Gojka Stjepanovića.

Šačić se nije mogao sjetiti imena, ali se prisjetio da je to uradio jer su ga, kako je naveo, iz zatvora pozvali u ranim jutarnjim satima.

“Pregledao sam leš, bio je srednje građe, nekih 40 do 50 godina, nisam našao tragove bilo kakvih povreda”, naveo je Šačić, prisjetivši se da mu je neko od stražara rekao da se preminuli ranije žalio na bol u grudima.

“Pretpostavio sam da je uzrok smrti bio infarkt”, kazao je Šačić.

Službene zabilješke o smrti Radomira Milutinovića i Dostimira Nikolića svjedok se nije mogao sjetiti.

Šačić je ispričao u Sudu BiH da je tokom drugog dijela 1992. godine obavio na stotine mrtvozorstava, da su ga zvali i u privatne kuće nakon što bi pala granata, ali i “u zatvor u garaže”.

“U ambulanti smo imali svoju svesku mrtvozorstava, a imali su je i u zatvoru i u nju smo sve upisivali, od identiteta, do vremena i uzroka smrti”, rekao je svjedok.

Sutkinja Sudskog vijeća Mira Smajlović upitala je svjedoka kako se sjeća tog jednog slučaja, a ne sjeća se da je odjednom imao dva tijela za pregledati, na što je svjedok odgovorio da se prvog sjeća jer je bilo rano jutro.

Saslušanjem ova dva svjedoka Odbrana prvooptuženog je završila sa izvođenjem dokaza, te slijedi Odbrana drugooptuženog Zaima Laličića.

Nastavak suđenja zakazan je za 25. oktobar.