UvećajIzvještaj Branimira Tucaka Valentinu Ćoriću o smrti zatvorenika. Izvor: MKSJ

“Do sada je u zatvoru umrlo pet zatvorenika: tri ubijena, prilikom navaljivanja na vanjska vrata, a druga dvojica prirodnom smrću, najvjerovatnije od srčanog udara”, navodi se u izvještaju poslanom Ćoriću, koji je u Haagu osuđen na 16 godina zatvora, između ostalog i zbog zločina u logoru “Dretelj” u blizini Čapljine.

Tucak je novinarima BIRN-a u telefonskom razgovoru kazao da je izvještaj o smrti zatočenika dobio od “osoba koje su bile tamo na straži ili od odgovorne osobe”.

“Mlad sam čovjek bio, ono što sam mogao raditi da se radi ljudski to sam radio, nikog dirao nisam, nikog osuđivao nisam. A što se svega toga tiče, to je Bože sačuvaj, nikada se ne ponovilo”, kaže Tucak, koji je s BIRN-om razgovarao telefonski.

U presudi kojom su prije pet godina u Haagu na 111 godina osuđeni Valentin Ćorić i još petorica optuženih navodi se da je šest osoba ubijeno ili preminulo u “Dretelju”.

Sudskom vijeću su zaokupile pažnju riječi Denisa Šarića, koji je izjavio da je 16. jula 1993. jedan zatočenik iz Prozora, po imenu Plavuškić, preminuo usljed dehidracije, navodi se u presudi.

Na upit da li je znao da je jedna osoba umrla usljed dehidracije, Tucak je odgovorio da nije znao. U sjećanju mu je ostalo da je jedna osoba umrla, ali da ne zna od čega, te da misli da je dobio izvještaj da je ta osoba preminula od srčanog udara.

On je nerijetko izvještavao osuđenog Ćorića, pa tako u jednom od izvještaja kaže da je u “Dretelju” bilo 2.270 zatvorenika i da je hitno potrebno povećati broj vojnih policajaca na osiguranju.

Tucak nikada nije optužen u Bosni i Hercegovini. On je jedan od najmanje tri osobe koje se spominju u jedinoj presudi donesenoj u Haagu za zločine počinjene u logoru “Dretelj” a koje kasnije nisu procesuirane u BiH.

BIRN je analizirao presudu i dokumente koji su korišteni u predmetu protiv šestorke i utvrdio da se u njoj navode imena osoba – kao potpisnika različitih izvještaja koji se odnose na uslove, ubistva zatvorenika, kao i njihovo puštanje iz “Dretelja” – čija odgovornost se nikada nije utvrđivala u sudskom postupku.

Brojne osobe nedostupne

UvećajSnimka Dretelja iz zraka korištena tokom suđenja pred Tribunalom u Haagu.

“Dretelj”, nadomak Čapljine, koji je nekada bio kasarna Jugoslovenske narodne armije (JNA) korištena kao skladište goriva za vojna vozila, bio je jedno od najzloglasnijih mjesta zatočenja u Hercegovini koja je tokom 1993. godine uspostavilo Hrvatsko vijeće obrane (HVO).

Pet osoba čija se imena spominju u presudi danas je nedostupno bh. pravosuđu ili za njih postoje informacije da su preminule.

Nedjeljko Obradović je bio zapovjednik Prve brigade “Knez Domagoj”. Sudsko vijeće utvrdilo je da je do smrti Plavuškića došlo jer su vojnici HVO-a lišili zatočenike vode i hrane po naređenju Obradovića.

U službenom izvještaju Ćoriću od 5. oktobra 1993. Ivana Ančića, kojeg je Tužilaštvo BiH kao upravnika optužilo za zločine u “Dretelju”, navodi se da je Prva brigada “Knez Domagoj” bila zadužena za ishranu zarobljenika, a da vojni policajci u “Dretelju” nisu imali uvid u vrstu, količinu i broj obroka koji su dijeljeni.

Iz Tužilaštva BiH su BIRN-u potvrdili da je, zbog dugogodišnje nedostupnosti, Republika Hrvatska preuzela kazneno gonjenje Obradovića i prije godinu pokrenula istragu zbog ratnih zločina počinjenih u više gradova i mjesta u Hercegovini.

Prema podacima sa službene stranice Suda BiH, Ančić je nedostupan bh. pravosuđu, a BIRN-u je potvrđeno da je nadležnim organima Republike Hrvatske u julu 2019. upućena zamolnica za preuzimanje krivičnog gonjenja Ančića, ali da do početka septembra ove godine nisu zaprimili povratnu informaciju.

Tucak je u svom izvještaju na koji se presuda osvrće naveo da zatočenici dobivaju sljedovanja vode i hrane u određenim količinama, a u telefonskom razgovoru on pojašnjava da se to odnosilo na određene količine hrane koje su propisane pravilima, kako za zatvorenike tako i za one koji su tu radili, a ne određene količine u smislu da se neko izgladnjuje.

“Ja sam obilazio, gledao. Tamo gdje je bila voda, vidio sam da imaju vodu, da im se kuha i dijeli hrana u krugu. Ljeto je bilo, a ja u prostorije nisam ulazio”, kaže nekadašnji pomoćnik načelnika.

Konstatovano je da su pripadnici HVO-a, uključujući vojne policajce, od sredine jula do augusta 1993. prouzrokovali smrt, osim Plavuškića, još pet zatočenih Bošnjaka – Omera Kohnića, Emira Repka, Hasana Duvnjaka i dvojice zatočenika čiji je identitet Vijeću nepoznat.

Trojica zatvorenika su ubijena, navodi se u presudi, nakon što su vojni policajci HVO-a otvorili vatru na limene hangare u kojima su oni bili zatočeni.

Osim Tucaka, izvještaje Ćoriću pravili su i drugi rukovodioci pri Vojnoj policiji.

Krešimir Bogdanović, zapovjednik Treće satnije 3. bojne Vojne policije Čapljina, u službenoj zabilješci Ćoriću od 14. jula 1993. godine navodi da je u kasarni “Dretelj” došlo do pucnjave, od koje su ranjena dva zatvorenika, a jedan preminuo.

Prema zabilješci, Bogdanović je lično obišao mjesto, gdje je zatekao vojnog policajca Franu Vulića, koji mu je potvrdio da je pucao kroz razbijeni prozor hangara. Bogdanović je svjedočio na suđenju Frani Vuliću, kojem je Vrhovni sud Federacije potvrdio presudu Kantonalnog suda u Mostaru i osudio ga na deset godina zatvora zbog ubistva Omera, Izeta i Hasana Duvnjaka u julu 1993. u “Dretelju”.

BIRN nije uspio kontaktirati Bogdanovića za komentar. Protiv Bogdanovića u BiH nije podizana optužnica.

PreuzmiIzvještaj Krešimira Bogdanovića o ranjavanju i pogibiji zatvorenika. Izvor: MKSJ

Haški tribunal je konstatovao da su u logoru i zatvoru u Dretelju bili pripadnici raznih jedinica HVO-a i da su to uglavnom bili vojni policajci iz Treće satnije 3. bojne Vojne policije, pripadnici Prve brigade “Knez Domagoj” i domobrani, čije je dokumente i naredbe koristio u ovoj presudi.

U presudi se navodi da je zapovjednik Treće satnije 3. bojne, kasnije 5. bojne Vojne policije bio Ančić počev od aprila 1993., a zatim Bogdanović od kraja juna te godine. Od 5. augusta do 8. oktobra 1993., Ančić je bio na položaju zapovjednika 5. bojne Vojne policije i, istovremeno, na položaju zapovjednika kasarne u Dretelju.

Navodi se i da je zatvor u Dretelju funkcionisao kao zatočenički centar od aprila do početka oktobra 1993. godine, ali da je većina zatvorenika dovedena krajem juna i početkom jula, dok se u Ančićevom izvještaju navodi kako je bilo zatočeno više od 2.500 Bošnjaka.

U jednom od izvještaja Bogdanović spominje njegovo osiguranje kasarne “Dretelj”, ali i privođenje 1.109 osoba od strane pripadnika “Prve brigade ‘Knez Domagoj’, Brigadne policije, pripadnika MUP-a PU Čapljina i ‘naših pripadnika koji su privodili osobe uhićene na punktovima’”, a da su uhapšene osobe većinom s područja Čapljine i Stoca, a manji broj iz Neuma.

“U popodnevnim satima s heliodroma dovedeno je šest autobusa muslimana. Sve privedene osobe smještene su u objekte vojarne Dretelj i o njima se vodi uredna evidencija”, stoji u izvještaju.

Prema presudi, dovođenje i smještanje zatvorenika nadzirali su pripadnici Treće satnije 3. bojne, kasnije 5. bojne Vojne policije HVO-a i domobrani. Međutim, niko nije bio zadužen za obezbjeđenje u hangarima. Kad su se “okolnosti vezane za bezbjednost pogoršale”, MUP Čapljine, kao i pripadnici drugih jedinica Vojne policije iz Klisa, Konjica i Ljubuškog, također su sudjelovali u održavanju bezbjednosti.

Denis Šarić je početkom jula 1993. godine uhapšen na liniji i doveden u zatvor u Dretelju.
U izjavi korištenoj kao dokaz u Haagu naveo je da 16. jula počinje raditi kao bolničar u stacionaru, u koji su svakodnevno pristizali zatvorenici koji su patili od posljedica zlostavljanja.

Dodao je da su stražari često ulazili u hangar sa spiskom zatvorenika, prozivali ih i tukli ispred hangara. Najužasniji krici dopirali su iz zgrade zvane “Samica”, koja se nalazila iza stacionara.
Zatvor u Dretelju imao je i nekoliko “samica”, čiji broj vijeće koje je donijelo presudu nije moglo utvrditi, ali jeste napomenulo da su uslovi zatočenja u samicama bili izuzetno teški i da se moglo konstatovati njihovo pogoršanje nakon događaja sredinom jula 1993. godine.

U izjavi istražiteljima Šarić je kazao da su svaki dan u vrijeme ručka zatvorenici iz samice izvođeni napolje i morali su proći kroz špalir Vojne policije.

“Dok su jeli, jednako su ih maltretirali: dok bi jednu grupu tukli do nesvijesti, ostali su morali da pjevaju ustaške pjesme, kako bi prigušili udarce i bolne jauke. Poslije su zatvorenici shvatili da moraju odmah da padnu u nesvijest i tako smanje patnje. Te smo prizore gledali svakog dana kroz prozore stacionara”, kazao je on u izjavi.

U dva izvještaja HVO-a, od kojih je jedan iz jula, a drugi iz septembra 1993. godine, tvrdi se da u zatvoru u Dretelju nije ustanovljeno nikakvo “maltretiranje”.

Tucak je u izvještaju od 29. jula 1993. naveo da za bilo kakva fizička zlostavljanja nije mogao saznati “jer ravnatelj i zapovjednik vojarne kažu da su takvo nešto strogo zabranili”.

On je u razgovoru potvrdio da je bilo strogo zabranjeno fizičko zlostavljanje.

“Da sam vidio, ja bih to u izvješću dostavio gospodinu Valentinu Ćoriću, koji je tada bio meni zapovjednik”, kaže Tucak za BIRN i dodaje da nije vidio zarobljenike, te da “ako su udarani, to je bilo prilikom zarobljavanja na borbenim položajima”.

Ali u presudi – kojom je, uz Ćorića, Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora kao bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne, a na 20 godina nekadašnji ministar odbrane Bruno Stojić te bivši načelnici glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao i na deset godina zatvora predsjednik komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić – utvrđeno je da su dvojica zatvorenika preminula nakon premlaćivanja.

“Vijeće se uvjerilo da su pripadnici HVO-a, uključujući vojne policajce, izvršili – ili natjerali druge da izvrše – premlaćivanja s namjerom da zatočenicima nanesu teške tjelesne povrede za koje su razumno trebali znati da bi mogle prouzrokovati njihovu smrt”, zaključeno je.

Zlostavljanja i poniženja uprkos naredbama

Zijad Vujinović je imao svega 16 godina kada je zatvoren u “Dretelj”. U Haškom tribunalu on je izjavio da je po dolasku tučen s drugim osobama i da su mu zbog udarca na leđima slomljena rebra.

U presudi se navodi da je on također opisao nekoliko incidenata u kojima su zatvorenici bili podvrgnuti okrutnom postupanju i premlaćivanju, između ostalog, i lancima.

Vijeće se u presudi pozvalo i na druge svjedoke koji su govorili o premlaćivanjima, a iz njihovih svjedočenja proizlazi da su osobe zatočene u samicama svakodnevno bile tučene, čak i po nekoliko puta u jednom danu i noći.

“Svjedok EE objasnio je da bi se zatočenici poslije ručka morali postrojiti licem prema zidu, ispruženih ruku i nogu, dok su ih neki pripadnici Vojne policije HVO-a tukli pendrecima, palicama, daskama, pa čak i lancima, i udarali nogama u rebra i po ramenima”, navodi se u presudi.

Vijeće je zaključilo da su od jula 1993. do početka oktobra 1993. godine zatočenike teškim zlostavljanjima podvrgavali ne samo vojni policajci u zatvoru u Dretelju i “stražari” nego i osobe koje su u zatvor dolazile “sa strane” – stanovnici s tog područja, vojnici HVO-a i Hrvatske vojske (HV) – a ponekad, pod prinudom, čak i drugi zatočeni Bošnjaci, iako je naredbom Nedjeljka Obradovića od 3. jula 1993. zabranjen ulazak neovlaštenim osobama.

Posjete je Ančić zabranio i naredbom od 6. jula 1993. godine, ali je već 20. ili 25. jula, navodi se u presudi, Vide Palameta učestvovao u premlaćivanju jednog zatvorenika u “Dretelju” – logoru sastavljenom od nekoliko hangara i dva tunela u brdu.

Palametu je Tužilaštvo BiH optužilo za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u “Dretelju” 1993. godine, ali i on je nedostupan bh. pravosuđu.

Prema svjedocima koji su bili zatvoreni u “Dretelju”, barem četiri hangara i oba tunela su korišteni za zatočenje, a u presudi Vijeće napominje da su u njima zatočenici patili zbog nedostatka prostora i vazduha, nepostojanja higijenskih uslova i medicinske njege, kao i zbog nedovoljnih količina hrane i vode.

Vrijeme obroka, kako je navedeno u presudi, bilo je izrazito ponižavajuće za zatvorenike.

“Hrana je stavljana na zemlju, a zatočenici su svrstavani u redove od po 11 osoba. Na raspolaganju im je bilo 11 kašika i 11 porcija za sve njih, a kuhinjski pribor nikad se nije prao. Za jelo su imali samo nekoliko trenutaka”, navodi se.

Vujinović je opisao da bi kuhar napunio porcije i da su morali “trčeći” jesti prije nego što bi ih dali idućoj grupi.

“Na povratku je bilo i 11 porcija s vodom, koju smo također trebali brzo popiti. Oko 500 zatočenika iz mog hangara u prosjeku bi pojelo za 18 minuta”, naveo je Vujinović u izjavi na koju se Vijeće pozvalo u presudi.

Ukoliko zatvorenici ne bi pojeli svoj hljeb prije povratka u hangar, prema svjedočenju Vujinovića, stražari bi ih prisiljavali da legnu na gorući asfalt, pa im se usljed vrućine koža lijepila za tlo.
Dokazi su, prema presudi, pokazali da su zatvorenici dobijali veoma malo hrane, a izvjestan broj njih je izgubio na težini.

“U tom pogledu, reportaža CNN-a i fotografije Nermina Malovića, fotografa i prevodioca u Armiji BiH, snimljene krajem avgusta 1993. na hidrocentrali Grabovica prilikom puštanja na slobodu zatočenih muškaraca Muslimana iz Zatvora u Dretelju, prikazuju njihova mršava tijela nakon dva mjeseca zatočenja tokom jula i avgusta”, piše u presudi.

Emir Hajdarović, koji je u “Dretelju” bio zatvoren 19 dana, kaže za BIRN da je najteži period bio od 13. do 15. jula, kada je zatvorenicima bila uskraćena sva hrana i voda.

“U tom periodu su ljudi morali i bili prinuđeni da piju urin da bi preživljavali”, kaže on.

Ovi uslovi, konstatuje haško Vijeće, promijenjeni su nabolje nakon što je 22. jula 1993. Mate Boban, politički vođa takozvane Herceg-Bosne koji je preminuo nedugo poslije rata, imenovao Tomislava Šakotu zvanog Tomo, bivšeg pripadnika Vojne policije, za “koordinatora za štićenike i ratne zatočenike” na teritoriji Herceg-Bosne.

Za Šakotu se navodi da je bio upravitelj zatvora u Dretelju do 25. decembra 1993. godine.

U toku rada na priči nekoliko sagovornika je kazalo kako je Šakota preminuo, dok je 2019. godine advokat Josip Muselimović, uz objavu teksta u Večernjem listu, naveo kako je govorio na njegovoj sahrani. BIRN nije mogao nezavisno potvrditi informaciju o Šakotinoj smrti.

U informaciji Odjela obrane sektora sigurnosti o sigurnosnom stanju i uslovima smještaja uhićenika od 20. septembra 1993. navodi se da osiguranje kasarne i zatvora obavljaju pripadnici Vojne policije i domobrani.

Također je ukazano i da osobe koje nisu uposlene u kasarni i zatvoru, u ove objekte mogu ući ili napustiti ih samo uz pisano odobrenje pukovnika Obradovića ili odobrenje načelnika Sigurnosno-informativne službe (SIS) Žarka Pavlovića.

Više svjedočenja, koja su potkrijepljena izvještajima SIS-a i Vojne policije, stoji u presudi, potvrdilo je prisustvo osoblja SIS-a u zatvoru.

Među dokazima korištenim u predmetu “Prlić i ostali” jesu i informacije Pavlovića ka Glavnom stožeru u kojima navodi imena određenih lica koja mogu biti puštena iz “Dretelja”, što je Obradović, prema presudi, i odobrio. Uglavnom je riječ o osobama koje su imale garantna pisma ili vjenčane listove sa ženama hrvatske nacionalnosti.

“Iz više dokumenata HVO-a očigledno je da je zapovjednik Prve brigade ‘Knez Domagoj’ doista odobravao puštanje na slobodu zatvorenika ako su oni mogli da predoče garantno pismo i bili voljni da idu u inostranstvo”, navodi se u presudi.

BIRN je kontaktirao Pavlovića, koji nije negirao svoju funkciju, ali je zbog boravka u inostranstvu zatražio da se razgovor obavi drugog dana, te se više nije javio u dogovoreno vrijeme.

Na upit da li postoje istrage protiv Pavlovića, Šakote, Tucaka te Bogdanovića, BIRN-u je iz Državnog tužilaštva rečeno da od pobrojanih dvije osobe nisu u sistemu.

Iz Tužilaštva nisu željeli potvrditi na koga se specifično odnose informacije, ali su rekli da nije podignuta optužnica protiv jedne osobe u okončanom predmetu, dok je predmet protiv jedne osobe još uvijek aktivan.

Tucak je potvrdio da je saslušavan u Sarajevu, ali kaže da se branio šutnjom.

On je BIRN-u kazao da je ljudstvo bilo umorno, ali da Vojna policija nije bila odgovorna za čuvanje zatvorenika.

“Dio Vojne policije, jedna satnija, čini mi se, bila je smještena tu i igrom slučaja su oni čuvali te zatvorenike. To je bila zadaća nekog drugog da čuva zatvorenike”, rekao je on.

Veći broj zatvorenika je, prema presudi, napustio “Dretelj” u septembru 1993. godine i poslani su na hrvatske otoke, odakle su kasnije odlazili u druge zemlje. Vijeće je utvrdilo da su posljednji zatvorenici napustili “Dretelj” početkom oktobra.

Bivši logoraš Hajdarović kaže da ne smatra da su procesuirani svi odgovorni za zločine počinjene u “Dretelju”, ali i drugim logorima poput “Heliodroma” i “Vojnog”.

“Zato što je toliki broj zločina i maltretiranja učinjen na tim prostorima da toliko mali broj ljudi sve te stvari nije mogao učiniti”, zaključuje on.

* Marija Taušan je doprinijela ovom istraživanju.