Azmir Šabanović bio je četrnaestogodišnji dječak kada je s porodicom odveden u logor u Osnovnoj školi “Hasan Valetovac” u Višegradu, gdje se uspio spasiti tako što je njegov život otkupljen novcem, ali 30 godina nakon toga, sa svoje dvije kćerke se sjeća oca Redža Šabanovića, koji je ubijen u zločinima u Višegradu.

Azmir kaže kako se “mjesec juni zove Višegrad” zbog masovnosti zločina počinjenih na ovom prostoru u tom periodu.

Nema mjesta bez zločina

Obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu i sjećanje na zločine ratnog silovanja. Foto: BIRN BiH.

“Osamnaestog juna te zlobne 1992. godine sam ostao bez oca. Punih je 30 godina kako živimo bez ljubavi roditelja, bez nečeg najmilijeg. Uzeli su nam ga samo zato što smo ga zvali ‘babo’, što ga nismo zvali ‘tata’”, prisjeća se Azmir stradanja svoga oca.

“Ja znam, mene moj otac, moj babo, moja majka, moja porodica nisu učili da mrzim. Ja ne mrzim ljude bilo koje vjere i nacije, ali ja halaliti ne mogu. Nikada ne mogu halaliti i oprostiti što danas ova ruža sa imenom ide u rijeku Drinu”, kroz suze priča Azmir.

Hedija Kasapović, predsjednica Udruženja porodica nestalih i ubijenih civila “Višegrad 92”, kazala je kako su u Višegradu prije 30 godina na mnogim mjestima vršeni zločini nad bošnjačkim civilima.

“Nema mjesta na prostoru općine Višegrad gdje nije izvršen zločin. (…) Još uvijek nisu pronađeni, niti će se pronaći bilo kada svi. Reći ću slobodno do danas da je, od blizu 3.000 ubijenih, nađeno oko 50 posto žrtava. Znamo da se mnogi nikad neće pronaći. Teško je bilo šta reći”, rekla je Hedija i dodala da je Višegrad općina u bh. entitetu Republika Srpska (RS) u kojoj je u ratu ubijeno najviše djece od svih ostalih općina – 144 djece, od kojih je mali broj identifikovan.

Bakira Hasečić, Višegrađanka i predsjednica Udruženja ”Žena žrtva rata”, pozvala je članove porodica ubijenih da svjedoče i daju izjavu nadležnim tužilaštvima i tako doprinesu traženju nestalih i procesuiranju ratnih zločinaca.

“Dajte izjave, svjedočite. Ispričajte istinu, samo istinu, ono što ste preživjeli. Ratni zločinci umiru”, kazala je Bakira i dodala da “džaba mi tražimo nestale” ako porodice nestalih ne budu svjedočile.

Ruže za ubijene

U znak sjećanja, na Ćehotinskom mostu u rijeku su spuštene ruže. Foto: BIRN BiH.

Ermin Kuka, viši naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i autor monografije “Živa lomača – Pionirska ulica u Višegradu (14. juni 1992.)”, kazao je kako su zločini u Višegradu u junu 1992. imali za cilj promjenu etničke i demografske strukture stanovništva.

“Obilježavamo 30. godišnjicu masovnih zločina, pogotovo najokrutnijih zločina spaljivanja civila, koji nisu samo bili na Bikavcu i u Pionirskoj ulici. Višegrad je sa opravdanjem grad živih lomača (…) To pokazuje okrutnost i monstruoznost svega onoga što su proživjeli Bošnjaci. A cilj je svakako bio da se etnički očisti prostor”, objašnjava Kuka.

U Višegradu je u subotu obilježeno 30 godina od zločina koji su se 1992. desili na području ove općine. U čast oko 3.000 ubijenih Bošnjaka, s mosta Mehmed-paše Sokolovića bačene su ruže u rijeku Drinu, koja je mnogim žrtvama zločina u Višegradu postala posljednje počivalište.

Porodice žrtava, delegacije i prisutni su nakon bacanja ruža u rijeku Drinu obišli kuće na Bikavcu i u bivšoj Pionirskoj ulici koje su u junu 1992. postale žive lomače i u kojima je zapaljeno preko 140 civila. Kuća porodice Zeba (Pionirska ulica) 14. juna 1992. bila je mjesto žive lomače u kojoj je spaljeno 53 civila. Danas je, prema riječima Bakire Hasečić, svaki put kada je posjete, ova kuća vandalizirana, sa tragovima na fasadi, a ispred kuće zateknu smeće, čemu je svjedočio i fotoreporter BIRN-a BiH. Hasečić kaže kako su i pojedini funkcioneri obećavali veću pažnju i očuvanje objekata živih lomača.

“Nadam se da će neko ko treba da misli o živim lomačama uraditi i spomen-muzej ondje gdje su oni živo zapaljeni, jer se već prostorija u Pionirskoj obrušava (…) Kako ko dođe da se slika kaže ‘ja ću’, kako je koji ministar na kojoj funkciji, kako je koji na većim funkcijama, ‘evo mi ćemo uraditi ovo, evo mi ćemo ovo’… Sad se nadam da ćemo uspjeti, u ovom jednom projektu koji smo započeli, da se ogradi ‘živa lomača Pionirska’. Kad god dođemo, vidimo da pokušavaju da unište mjesto zločina, skrnavljenje”, opisuje Hasečić.

Na spratu kuće, žive lomače u Pionirskoj, otvorena je i spomen-soba s fotografijama žrtava, a nakon toga obavljen je ukop i molitva na mezarju Stražište za dvije žrtve zločina u Višegradu čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz jezera Perućac – Nefu Demir i Smaila Aljića.

Silovane i djevojčice

Spomen-soba u Pionirskoj ulici u kojoj su tokom rata počinjeni zločini. Foto: BIRN BiH.

Porodice žrtava i brojne delegacije proteklog vikenda su obilježile 19. juni, Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Historijska presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u kojoj se Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković osuđuju za silovanje kao zločin protiv čovječnosti, bila je izuzetno važna zahvaljujući svjedočenjima, istrajnosti i snazi žena koje su preživjele silovanje, rečeno je na obilježavanju.

Jedan od objekata u kojima su 1992. godine žene i djevojčice zatvarane i seksualno zlostavljane bila je i sportska dvorana “Partizan” u Foči, ispred koje je održan centralni program obilježavanja.

Sportska dvorana “Partizan”, ispred koje je održan centralni program obilježavanja. Foto: BIRN BiH.

Jedna od žrtava zločina u Foči je i Zehra Murguz, koja je kazala da je “Partizan” bio najveći logor gdje su zlostavljane djevojčice od 11 godina do žena koje su imale preko 70 godina.

“Kada bi samo ovi zidovi pričali šta se ovdje dešavalo, bila bi strava i užas. Mislim da se takav zločin ne bi nikad ispričao. Mnogi zločinci koji su vršili zločine u ovom zloglasnom logoru slobodno šetaju Fočom, šetaju se slobodno po bijelom svijetu, a da nisu kažnjeni i dovedeni pred lice pravde”, rekla je Zehra i podsjetila da žrtve ratnog silovanja i dalje prolaze kroz zakonsku diskriminaciju.

Pozvala je sve žene koje su preživjele zločin da o tome i pričaju, kako bi pravda bila zadovoljena.

“Slobodno progovorite jer svaka žena, djevojka i djevojčica nemaju čega da se stide. Stide se onih koji su to počinili. Silovanje je najjeftinije oružje koje ostavlja najteže posljedice”, kazala je Murguz.

Zehra Murguz. Foto: BIRN BiH.

Predstavnica Udruženja porodica žrtava “Foča 92-95” Midheta Kaloper-Oruli rekla je da se do danas ništa nije promijenilo i da su žrtve tu gdje jesu.

“Dolazimo na mjesta počinjenog zločina, obilježavamo, dižemo svoj glas, apelujemo na institucije, međunarodnu zajednicu, Evropu, da nam pomognu da se izborimo za naša prava. Da počinioci budu adekvatno kažnjeni. Da ovdje konačno ugledamo spomen-ploču na ovom mjestu mučilišta. Ne tražimo ništa previše, dajte nam samo malo”, objasnila je Midheta i dodala da je najveći problem žena koje su preživjele ratno silovanje taj što država nema adekvatnu agenciju ili instituciju koja će se baviti samo njihovim pitanjima, te pozvala nadležne da se uozbilje i počnu raditi svoj posao kako treba.

Ovom obilježavanju solidarno su prisustvovale aktivistkinje organizacije “Žene u crnom”. Staša Zajević, jedna od prisutnih na obilježavanju u Foči i predsjednica organizacije “Žene u crnom”, rekla je da su svojim dolaskom željele iskazati saučešće porodicama žrtava, sa svim ženama koje su ubijene u ratu u Foči i širom BiH, i da pokažu najiskreniju solidarnost i divljenje borkinjama za ljudska prava iz BiH.

“Nažalost, ratni zločin silovanja nije – niti je bio, niti je sada – nikakva epizoda ni incident. To je sastavni deo svake osvajačke politike. To je često oruđe etničkog čišćenja, kao što je bilo ovde. To je oblik najžešće mržnje prema ženama. Ja moram da kažem da dolazim iz države koja sramno, neodgovorno i krajnje brutalno čak ni ne priznaje ratni zločin silovanja, a mi znamo koliko su srpske oružane formacije počinile zločina nad ženama bošnjačkog imena”, kazala je Zajević i dodala da će se zalagati da se napravi memorijal u Foči.