Prema njenim saznanjima, nestao je za vrijeme borbi u okolini Gradačca, a zadnji put je viđen 8. jula 1992. godine u selu Gornja Bijeljavina, gdje je Rajka kasnije odlazila.
“Ja sam bila na mjestu tamo gdje je moj muž nestao. Nažalost, valjda je to bila i stvar momenta, da nisam uslikala to drvo kraj kojeg je on ostao i gdje je zadnji put viđen. Evo vidiš, ovaj deda ovdje na slici. Umro je kasnije i on, ali nam je za života rekao da je čuo da je moj muž zarobljen i da su ga odveli u mjesto Požarike kod Gradačca i da je tu bačen u neki bunar”, govori ona, dodajući da je u kući dede kojeg spominje boravio njen suprug sa svojom jedinicom.
“To je na samoj liniji razgraničenja. I nakon toliko godina taj deda se bojao da nam kaže. I dalje postoji neka bojazan kada se priča o tim događajima”, govori Rajka dok pokazuje fotografije iz sela.
Milorada su, kaže, zadnji put vidjeli saborci.
“U trenutku kada je počela pucnjava, on je štitio nekoliko vojnika koji su se povlačili. Prema riječima jednog od oficira, kraj njega je tada bila radiostanica, RUP-ovka”, dodaje Rajka uz napomenu da je i ona nekoliko dana kasnije čula vijest da su na teritoriji Gradačca zarobljene tri osobe i radiostanica.
Kako se sjeća, izvjesni Matić koji je vozio nekog oficira rekao je da je njen suprug zarobljen.
“On je došao kući i to nekome ispričao, proširila se priča i onda je to došlo do nekoga iz moje familije. Ja sam bila na poslu, zvali me da dođem na kapiju, tamo su me čekali djever i njegova žena. Kažu: ‘Nešto smo čuli, ali hajdemo provjeriti u Dom vojske. Ne možemo bez tebe.’ I tada smo mi otišli u Dom vojske. Sedam dana mi nisu priznali da je on nestao”, opisuje Ninković, govoreći kako je čak izvjesni starješina po prezimenu Marić uvjeravao da je njen suprug živ i zdrav i da je krenuo kući.
Milorad Ninković. Foto: Porodični album
Nadala se, kaže, godinama da je živ i da mu je, u slučaju da je zarobljen, neko pomogao.
“On je čitav radni vijek proveo sa Bošnjacima i Hrvatima. Više njih je kod nas znalo doći na večere i konak, nego Srba, jer su išli poslom stalno na teren i ja sam živjela u nadi da mu je možda neko i pomogao. Mislila sam, ako je zarobljen možda je naišao na nekog ko ga poznaje, jer je kroz posao u staklarskoj firmi obišao skoro sve gradove bivše Jugoslavije”, objašnjava.
Do porodice su ipak kroz tri decenije traganja dolazile različite informacije.
“Bilo je nekih priča da je zarobljen, da je jaukao, da su ga mučili, ali sve je to neprovjereno. Takve priče su nekoliko puta dolazile do nas. Imaju zapisnici da su rađene pretrage terena i nisu uspjeli naći ništa”, kaže Rajka, dodajući da i “suprotna strana kaže da nije do njih”.
Svjesna je, dodaje, da je previše vremena prošlo i da je potraga svakim danom sve teža, ali ipak ima nadu da još postoji neko ko zna informaciju gdje se nalaze posmrtni ostaci kako bi se stavila tačka na cijeli slučaj i da će joj pomoći Institut za traženje nestalih osoba u Bosni i Hercegovini.
“Znala sam otići, kao recimo jednom prilikom ‘93. kada me pozovu na mjesto gdje je sada spomen-kosturnica na Novom groblju u Banjaluci, kada stignu leševi, pa da vidimo da nije među njima. Jednom, sjećam se događaja, mislim da je tada 19 leševa stiglo sa tog terena, onih koji su bili mrtvi nekih godinu dana. Možeš misliti kakav čovjek želudac mora imati da to sve pregleda kad tražiš nekog svog”, opisuje.
Rajka Ninković. Foto: Porodični album
Trideset godina traganja za istinom ostavlja posljedice, govori Rajka, kao i da je sve te godine sama morala da odgaja dvije kćerke i da im bude i otac i majka spremajući ih za život.
“Starija je imala 15 godina, a mlađa 12 kada je on nestao”, kaže Rajka, dodajući da uprkos teškoćama uspomene i sjećanja na voljenog Milorada ne blijede.
“Neko ko je zaštitnik, ko ti je oslonac, ko ti je sve. Ja sam iz Sarajeva inače, rođena sam na Palama i živjeli smo jedno vrijeme u Sarajevu. Vjenčali smo se 1977. godine, u Sarajevu nam se rodila i starija kćerka. Onda smo došli ovdje da bi riješili neki životni status. Savijali smo svoj dom i onda ti odjednom neko to sve uzme”, zaključuje Rajka.
