To je prva poznata odluka kojom se bivši logoraši oslobađaju velikih troškova za odbijene tužbe za naknade odštete. Organizacije koje su ranije upozoravale na ovu negativnu višegodišnju praksu suprotnu stavovima Evropskog suda za ljudska prava objašnjavaju da takve odluke mogu biti prekretnica za bivše logoraše kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi.

Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, od 23. juna 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Softića za naknadu nematerijalne štete u iznosu od oko 230.000 KM maraka na ime pretrpljenog fizičkog bola, protivpravnog lišenja slobode, mučenja, zlostavljanja i nečovječnog postupanja.

Softić je tužbene zahtjeve zasnivao na činjenicama da je 26. maja 1992. godine lišen slobode od strane oružanih snaga Republike Srpske i pritvoren u logoru Batković kod Bijeljine gdje je boravio 213 dana, navodi se u rješenju Osnovnog suda u Zvorniku u kojeg je Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) imala uvid ali u kojem se dalje navodi da su tužbeni zahtjevi odbijeni zbog zastare.

U obrazloženju odluke Osnovnog suda u Zvorniku, kojim se odbija prijedlog za izvršenje, navodi se da u vrijeme donošenja izvršne isprave nije postojala presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske. Ona je donesena u septembru 2016. godine.

Sud u Zvorniku je citirao dio presude Evropskog suda u kojoj se navodi kako stranka koja ne uspije u parnici ne mora biti obavezna da nadoknadi troškove protivnoj stranci koja je država ili druga teritorijalna jedinica čije interese zastupa njen zaposlenik, ili stranka može biti ustanova koja se finansira iz budžeta.

Idriz Softić za BIRN BiH kaže kako je obaviješten da je protiv ove odluke izjavljena žalba.

“Dobio sam 4.500 maraka da platim sudske troškove iako sam bio samo jednom na sudu u Banjoj Luci, gdje su me ispitivali 15 minuta i samo rekli ‘hajde, slobodan si’. Ovih dana sam obaviješten da su se oni žalili Okružnom sudu u Bijeljini pa čekam da vidim šta ću dalje”, rekao je Softić, koji je preživio strijeljanje u Čelopeku, a potom odveden u Batković u kojem je bio zatvoren sedam mjeseci.

Organizacija koja zagovara prava bivših logoraša TRIAL International pozdravlja odluke u kojima je utvrđeno stavljanje nesrazmjernog tereta na žrtve ratnih zločina koje su se našle u ovoj situaciji.

“Nadamo se da će ovi sudski stavovi, uporedo sa već poznatim preporukama Evropske komisije i UN specijalnog izvjestitelja iz kraja 2021. godine, potaknuti Pravobranilaštvo Republike Srpske da odustane od potraživanja troškova postupka prema žrtvama ratnih zločina u okviru tekućih parničnih i izvršnih postupaka”, rekla je za BIRN BiH Adrijana Hanušić, pravnica TRIAL-a.

Ona dodaje da je nevladina organizacija TRIAL International upravo ovakav poziv uputila u dopisu poslanom entitetskom Pravobranilaštvu u februaru ove godine, ali da još uvijek nisu dobili odgovor.

Nikad nije bio na sudu, a plaća troškove

Idriz Softić, logoraš. Foto: BIRN BiH

Advokatica Nedžla Šehić iz Sarajeva je zastupala više od 1.000 logoraša koji su tužili Republiku Srpsku za naknadu nematerijale štete. Kada su tužbe pokrenute, stav Ustavnog suda BiH je bio da nema zastare potraživanja u slučajevima ratnog zločina, ali se taj stav u međuvremenu promijenio i svi zahtjevi su odbijeni, objašnjava ona.

“Kod svih tih predmeta je trebalo u samom postupku da se na neki način skrene pažnja Sudu da se radi o ljudima slabog imovinskog stanja”, kaže ona i dodaje kako su ove tužbe kao i svaka druga i podliježu plaćanju troškova i taksi.

“Ja sam odmah, kada sam podnijela tužbe, podnosila tako puno dokaza kao i za tužbeni zahtjev. Podnosila sam dokaze da nemaju imovinu, da su im slaba primanja, sve što ide u prilog tome da budu oslobođeni plaćanja takse i troškova postupka”, objašnjava za BIRN BiH.

Ona je uputila jednu apelaciju koju je usvojio Ustavni sud BiH, gdje je Sud zauzeo stav da se žrtvama ne može prebaciti pretjeran teret za plaćanje troškova postupka.

“Problem kod tih presuda Ustavnog suda je da one ne obavezuju sve sudove generalno, nego samo u određenom predmetu. Ali se može u svakom pojedinačnom pozivati na takvu presudu, gdje je ista pravna situacija. Međutim, tamo gdje je već donesena pravosnažna presuda to je vrlo teško”, objašnjava Šehić i dodaje kako se ovaj problem može riješiti jedino donošenjem odluke na nivou entiteta ili države da se troškovi parničnog postupka za ove kategorije neće naplaćivati, ali da u ovoj političkoj situaciji to nije realno.

Ali uprkos tome čini se da neki sudovi počinju mijenjati dosadašnju praksu.

Okružni sud u Banjoj Luci je početkom aprila ove godine donio rješenje kojim se odbija prijedlog Osnovnog suda za naplatu troškova parničnog postupka od Fahrudina Suljića iz Sarajeva u iznosu od 2.187 KM.

Suljić je zarobljen 10. maja 1992. godine u napadu Vojske Republike Srpske (VRS) na Grapsku kod Doboja. Prvo je odveden u hangare u naselju Bare, nakon toga u Staru Gradišku, a potom u logor Manjača, odakle je izašao tek u decembru te godine. I on je prije nekoliko godina podnio tužbu za naknadu nematerijalne štete.

“Nikada nisam bio ni na jednom ročištu, samo sam dobio od suda da ja njima odštetu platim. Prvi put je bilo 700 maraka, povećavali su i tako je došlo na 2.000 maraka. Ja živim od 109 maraka invalidnine, nemam ništa drugo”, kaže Suljić za BIRN BiH.

Okružni sud u Banjoj Luci se kod donošenja odluke pozvao na presudu Suda u Strasbourgu, ali i sličnu presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prema kojoj zahtjev za plaćanje troškova postupka usmjeren prema žrtvama ratne torture predstavlja povredu prava na imovinu.

“Imajući u vidu da su odluke Ustavnog suda u BiH konačne i obavezujuće, da je tužitelj podnio tužbu za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog boravka u logoru, te bi u takvim okolnostima odluka suda kojom se obavezuje da plati Pravobranilaštvu Republike Srpske troškove parničnog postupka predstavljala neproporcionalan i pretjeran teret za tužitelja”, navodi se u obrazloženju rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci.

U Savezu logoraša BiH smatraju kako je praksa pravobranilaštava u kojoj se traži naplaćivanje troškova nedopustiva, jer se radi o javnim organima koji se finansiraju iz budžeta, te da stiču dobit koja ima elemente neosnovanog bogaćenja.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Seid Omerović se nada kako će ove dvije odluke promijeniti sudsku praksu i da će oni u konačnici dobiti reparaciju.

“Trebalo bi što više takvih slučajeva da se desi pa da mogu predstavljati sudski presedan, na osnovu kojeg će napokon početi da se cijeni istina. Mi kao Savez nemamo problema da se poštuju one stvari koje su dokazane na sudu u Haagu, na kojem je svjedočilo više hiljada logoraša”, rekao je Omerović za BIRN BiH.

Umjesto reparacije logoraši prinuđeni plaćati sudske troškove

Zatvorenici u logoru Manjača krajem augusta 1992. godine. Foto:EPA/STRINGER

Prema podacima Saveza logoraša BiH, od 2007. godine do danas je podneseno oko 30.000 tužbenih zahtjeva logoraša za naknadu nematerijalne štete, usmjerenih protiv Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, kao i država u okruženju. Savez je posredovao između advokata i logoraša, te platio dio troškova i vještačenja.

“Više od polovine tužitelja, čiji su tužbeni zahtjevi odbijeni, dobilo je rješenja kojima im se nalaže da plate troškove sudskog postupka – sudske takse i troškove pravobranilaštva, a značajan broj njih je već prošao proces izvršenja, tokom kojeg su im navedena potraživanja izuzeta i naplaćena iz plata i penzija, dok je dijelu njih popisivana imovina radi procjene i prodaje s ciljem namirenja sudskih troškova”, navodi se u odgovoru Saveza logoraša za BIRN BiH.

Kako dalje pojašnjavaju, predmet izvršenja su bila njihova novčana primanja koja su skidana sa računa i preusmjeravana na račun budžeta Republike Srpske – plate, penzije, ali i elementarne stvari iz domaćinstva tužitelja, bijela tehnika, te vozila stara i po 30 godina. Iznosi koji su naloženi logorašima da isplate kretali su se od 1.000 pa do 12.500 KM, što je najveći zahtijevani iznos koji je poznat Savezu.

Posebno je zabrinjavajuća praksa da se na plaćanje troškova, u slučajevima kada je preminuo tužitelj koji je izgubio spor, primoravaju članovi njihovih porodica, o čemu je BIRN BiH ranije pisao.

Ariz Osmanović iz Janje za sudske troškove zbog tužbe njegovog oca mora platiti više od 3.000 maraka, rekao je ranije za BIRN BiH.

Njegov otac Ismet u logorima je proveo duže od osam mjeseci, za šta porodica posjeduje potvrde. Prvobitno je bio zatvoren u Ugljeviku, zatim u logoru Batković, a kasnije u Kuli i Kijevu kod Sarajeva. Tužio je Republiku Srpsku za naknadu nematerijalne štete 2006. godine.

Ariz kaže da je, kada je njegov otac počeo primati penziju, došlo rješenje iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje iz Bijeljine da se obustavi isplata 117 maraka na osam mjeseci.

“Mi smo pravili žalbe da se to ne radi, jer nigdje nismo radili, nismo imali nikakvih primanja. Oni to nisu uvažili i nastavili su odbijati novac dok nije umro”, rekao je u januaru ove godine Osmanović, te dodao da mu nije jasno o kakvim se troškovima radi budući da mu je otac bio pozvan jednom na sud i nije se odazvao zbog zdravstvenog stanja.

Nakon smrti njegovog oca u decembru prošle godine i ostavinske rasprave, Opštinski sud u Bijeljini donosi rješenje o izvršenju prema kojem Osmanović mora nastaviti da plaća troškove sudskog postupka. U Savezu logoraša BiH su mu pomogli da napiše žalbu koju nije predao, jer je sudska taksa od 200 maraka za njega previsoka.

U novom razgovoru za BIRN BiH on je kazao da je nastavio plaćati troškove sudskog postupka i da je do sada platio šest rata po 110 maraka..