Usvojena apelacija porodica ubijenih vojnika Armije BiH protiv Državnog tužilaštva

Tužilaštvo BiH. Foto: BIRN BiH.

Prema odluci Ustavnog suda, usvojena je apelacija Jadranke Husković, Šerife Hasić, Jasminke Milojević, Munevere Mehić, Omera Čehića, Semira Pobrića, Nevze Čolić, Rabije Grizović, Hibe Sarančić, Omera Husića, Razije Omanović, Osmana Čame i Azre Penave, čime je utvrđena povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku.

Oni su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli u septembru 2020. godine zbog nepostupanja Tužilaštva u predmetu istrage za ubistva 13 zarobljenih vojnika Armije BiH, srodnika apelanata. Kako je objašnjeno, oni su zarobljeni u maju 1993. godine u Mostaru, nakon čega su odvedeni u prostorije Mašinskog fakulteta u ovom gradu i predati pripadnicima Treće bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), čije je sjedište bilo na ovom fakultetu.

“Zarobljenici su zatvoreni u podrumske prostorije fakulteta, gdje su i ubijeni. Istraga je u toku i provodi se s ciljem utvrđivanja neposrednih počinilaca ubistava navedenih zarobljenika”, navedeno je u odluci.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ranije je pisala o porodicama koje godinama čekaju na pronalazak posmrtnih ostataka zarobljenih vojnika Armije BiH iz “Vranice”.

Prema odluci, apelanti su smatrali da su im povrijeđena prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te su apelaciju podnijeli i zato što Tužilaštvo nije provelo i okončalo istragu koju vodi već dugi niz godina.

“Apelanti su naveli da su apelaciju podnijeli i zbog toga što nemaju nikakvih saznanja o tome da li se u Tužilaštvu zaista i provodi istraga jer ona nije rezultirala optužnicom niti bilo kakvim drugim rezultatima o kojima bi bliski srodnici žrtava, kao najbliži srodnici i lica s pravnim interesom, trebali biti obaviješteni”, stoji u odluci, kao i da se nalaže Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljnjeg odgađanja preduzme mjere s ciljem obavještavanja apelanata o toku istrage.

Kao razlog za podnošenje apelacije navedeno je i da je Tužilaštvo propustilo apelantima dostaviti informacije da li i koje radnje preduzima s ciljem utvrđivanja identiteta počinilaca, te pronalaska tijela ubijenih.

Apelanti su tražili da im se dodijeli naknada štete zbog duševne boli koju trpe već godinama, prvo zbog mučenja, batinanja i nasilne smrti članova njihovih porodica, a zatim i zbog nedjelotvorne istrage Tužilaštva, “čija pasivnost sprečava da se utvrdi istina o okolnostima nestanka i smrti članova njihovih porodica, te da se krivci primjereno kazne”. Tražena naknada štete je u iznosu od 25.000 konvertibilnih maraka (KM) za apelante čiji su srodnici ukopani, a 35.000 KM za apelante čiji srodnici još uvijek nisu pronađeni i identificirani.

Ustavni sud je naložio Vijeću ministara BiH da apelantima isplati iznos od po 1.000 KM na ime naknade nematerijalne štete u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke, a Tužilaštvu da u istom roku obavijeste Ustavni sud o mjerama poduzetim u cilju izvršavanja ove odluke.

U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo kako smatra da je apelacija neosnovana.

Kako su naveli, Kantonalno tužilaštvo u Mostaru je 2000. godine podiglo optužnicu protiv Željka Džidića i drugih. Džidić je bio zapovjednik 3. bojne Vojne policije HVO-a, čije je sjedište bilo u prostorijama Mašinskog fakulteta u Mostaru, gdje su dovedeni zarobljeni vojnici i gdje su i ubijeni. On je optužen po komandnoj odgovornosti za ubistva navedenih zarobljenika i taj postupak koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Mostaru još uvijek nije pravomoćno okončan.

Dalje se navodi da je, nakon što je Tužilaštvo donijelo naredbu o provođenju istrage protiv Džidića, saslušan određeni broj svjedoka, te je u martu 2018. godine donesena naredba o proširenju istrage protiv Marija Tomića zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, te je istraga proširena i u odnosu na krivični događaj.

“I pored činjenice da je saslušan veliki broj svjedoka u ovom predmetu, još uvijek ne postoji dovoljno čvrstih dokaza na osnovu kojih bi se mogla podići optužnica”, stoji u odgovoru na apelaciju, gdje je dodano da još uvijek ne postoji dovoljno dokaza za osnovu sumnje da bi se podigla optužnica, te da su, pored dva osumnjičena lica, u ubistvima učestvovala i druga NN lica, koja treba identificirati.

Također, kako je navedeno, pred Haškim sudom u predmetu “Prlić i ostali” pravomoćno je presuđen Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije HVO-a, i između ostalog osuđen za ubistvo zarobljenih vojnika.

Navedeno je i da je Tužilaštvo, odnosno postupajući tužilac u predmetu, više puta održalo sastanke s nekim od apelanata i tom prilikom su upoznati s aktivnostima koje se preduzimaju, tako da su neosnovani navodi apelanata da im Tužilaštvo ne daje informacije o predmetu.

U odluci Ustavnog suda objašnjeno je kako iz odgovora na apelaciju koji je dostavilo Tužilaštvo nije bilo moguće utvrditi jesu li informacije o predmetu koje je Tužilaštvo dostavilo Ustavnom sudu podijeljene i sa apelantima.

Sud je zaključio da je došlo do kršenja prava apelanata u situaciji kada Tužilaštvo, provodeći navedenu istragu, apelantima nije ponudilo dovoljno informacija o toku istrage, “dovodeći apelante u situaciju da sami, pored boli i patnje koju proživljavaju zbog nestanka najbližih srodnika, moraju tražiti informacije u vezi s njihovim nestankom”.