Ratko Đurković. Foto: Sud BiH
Ismet Omerović ispričao je kako je imao 18 godina i živio s roditeljima u Tursunovom Brdu, na koje su srpske snage izvršile napad 19. jula, kada su bila jaka granatiranja, a 20. jula je počeo i pješadijski i artiljerijski napad.
Omerović je posvjedočio da je zajedno s komšijom bio u zaklonu kada su u selo ušle osobe obučene u crno, naoružane automatskim oružjem.
“Normalno su išli, pucali su stojeći, pucali su na sve”, kazao je Omerović.
Kako je rekao, nije znao gdje mu se tog dana nalazio otac Azem, koji zbog invalidnosti nije bio vojno angažovan, dok mu je majka bila u jednom od skloništa u blizini sela.
Oca je zadnji put vidio 22. jula u susjednom selu, pojasnio je Omerović, dodavši da se otac odlučio vratiti u Tursunovo Brdo da pusti stoku, te je kazao da će nakon toga odmah doći nazad, ali da se to nije desilo.
“Moj otac je ubijen 23. jula, nedaleko od porodične kuće”, rekao je on, objasnivši da mu je komšija kazao kako je vidio njegovog oca ubijenog.
“Rekao je da ga je vidio tu, pred komšijinom kućom, kako je ubijen, maltene presječen rafalom preko stomaka”, kazao je svjedok.
Prema njegovim riječima, sutradan je zajedno s grupom muškaraca krenuo u Tursunovo Brdo da izvuče očevo tijelo, ali nije mogao prići osim na udaljenost od 100 metara. Kako je rekao, vidio je oca u sjedećem položaju, obučenog u plavu košulju natopljenu krvlju.
Objasnio je da je saznao kako je otac dva dana nakon ubistva zapaljen, te je tokom razmjene, koja se desila 1994. godine, preuzeo njegove posmrtne ostatke, a poslije toga je dobio informacije o imenima osoba koje su ubile njegovog oca, govoreći da su to bili komšija Simo Radovanović, koji je preminuo, i izvjesni Dragan. On je na pitanje Odbrane pojasnio da je ova saznanja dobio nakon rata.
“Donesen je u jednoj deki, ono što je ostalo od njega, par kostiju”, kazao je Omerović.
Omerović je svjedočio na suđenju Ratku Đurkoviću, koji je, u svojstvu komandanta Prvog bataljona Prve majevičke brigade VRS-a, optužen za napad na selo Tursunovo Brdo izveden u julu 1992. godine, u kojem su ubijena četiri civila bošnjačke nacionalnosti, kao i dva zarobljena pripadnika Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). S njim je bio optužen i nekadašnji komandant Prve majevičke brigade Radomir Nedić, ali je postupak protiv njega razdvojen.
Nihad Salihbegović ispričao je kako se u julu 1992. godine nalazio u interventnom vodu kada je, zajedno sa Omerom Mehmedbegovićem, otišao u Tursunovo Brdo, koje je bilo neprestano granatirano iz pravca Bara i Ciglana. Kako je pojasnio, kada su stigli u selo, zatekli su pet ili šest pripadnika njihove jedinice.
U selu se nalazilo malo mještana, jer su uglavnom bili sakriveni u šumi i po pećinama u blizini sela, rekao je na suđenju. Prema njegovim riječima, pripadnici jedinice su se pokušali organizovati da “istjeraju neprijatelje iz sela”, međutim kuće su gorjele i budući da ih je bio mali broj, oko desetak osoba, odlučili su da se povuku.
On je kazao da su Omer Muhamedbegović i Enes Salihbegović ostali na straži i, kako je čuo, niko ih nije obavijestio da je u toku povlačenje, te su kasnije pronađeni mrtvi.
“Bili su zavezanih ruku. Jedan od njih dvojice je bio zaklan. Enes je dobio metak u čelo”, rekao je Salihbegović, dodavši da je jedan od njih dvojice bio “rasporen”.
Na upit tužiteljice Dike Omerović da li su mu poznata imena Ajša Zehić i Razija Alić, Salihbegović je odgovorio da je čuo za njih te objasnio da je čuo da su dvije starije osobe ostale u selu i da su ubijene.
Na upit Odbrane da li su pripadnici jedinice ponijeli oružje da naoružaju mještane, svjedok je kazao da nisu, jer ga ni sami nisu imali dovoljno.
Nastavak suđenja je zakazan za 11. januar.
