Višković Goran: Svjedok vidio optuženog kako tuče jednu osobu

Goran Višković. Foto: Sud BiH

Svjedok Nedim Salaharević izjavio je kako je početkom rata imao 14 godina, a da optuženog Gorana Viškovića poznaje iz viđenja.

“Ide Vjetar. Kad se govorilo: ‘Ide Vjetar’, znalo se da će pokupiti ljude”, kazao je svjedok.

On je ispričao da je jedne prilike 1992. godine u Vlasenici vidio kako optuženi Višković tuče jednu osobu bošnjačke nacionalnosti.

“Premlaćuje se nogama, rukama, svim mogućim sredstvima koja su bila – puška, kundak, prendrek”, rekao je Salaharević.

Na upit branioca Nenada Rubeža kako je siguran u to da je osoba koja je pretučena bošnjačke nacionalnosti, svjedok je odgovorio da “on nije tukao Srbe”.

Za Viškovića je svjedok još kazao da je bio jako bahat i da je uvijek sa sobom imao dva do tri pratioca tokom rata, te “da se iživljavao nad Bošnjacima”.

Optužnica tereti Gorana Viškovića zvanog Vjetar da je, kao pripadnik Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS), 1992. i 1993. učestvovao u progonu, ubistvima, lišavanju slobode i nanošenju boli građanima nesrpske nacionalnosti.

Zaštićena svjedokinja M-4 izjavila je da je rat u Vlasenici počeo krajem aprila 1992. godine i da je ona, zajedno s porodicom, u tom periodu živjela u mjestu Piskavice.

Kako je rekla, naseljem su prolazili tenkovi i vojnici, te je zbog nesigurnosti početkom maja otišla kod sestre u Vlasenicu.

Svjedokinja je kazala da je 11. juna ili jula naišla vojska, koja je izvodila mještane bošnjačke nacionalnosti iz kuća.

“Bili smo u kući, bilo je kasno popodne, pet-šest navečer, jednostavno vojnik došao – ‘izlazite napolje, ništa ne uzimajte, samo izlazite’”, rekla je svjedokinja,

Zaštićena svjedokinja je navela i da su tada izvedeni i M-2 i njegova porodica, te su ih sve odveli do kombija.

“Kad smo sjeli u kombi, čuli smo glas ženske, ta ženska je povikala: ‘Neka izađe moj muž i M-2’”, kazala je M-4, dodavši da je nakon toga čula udarce i galamu.

“Onda su oni otvorili vrata i ubacili ih, krvave i pretučene. Ja sam ovako gledala ko je moj muž, a ko onaj drugi”, rekla je svjedokinja.

Svjedokinja je kazala da su nakon toga odvedeni u logor “Sušica”, te su žene uvedene u logor, a muškarci zadržani vani. Nakon nekoliko sati, kako je ona objasnila, uveli su kolonu muškaraca, među kojima se nalazio i njen muž, ali su toliko bili pretučeni da ih nije mogla prepoznati.

Nakon 25 dana, kako je svjedokinja objasnila, odvedena je na razmjenu, a muž i sin su ostali u logoru.

Ona je rekla da joj je poznato ime Goran Višković, te da je čula da “Goran, Jenki i Car” kupe ljude po naseljima.

Na ovom ročištu svjedočila je i Samira Džakić, koja je izjavila kako je 1992. imala 11 godina, te je u Vlasenici živjela s porodicom.

Džakić je kazala da su iste godine u Vlasenicu došli vojnici Jugoslavenske narodne armije (JNA), kojima su se pridružili komšije Srbi.

Kako je kazala, u tom periodu živjela je u kući zajedno sa članovima šire porodice, jer su se tako osjećali sigurnije, a jedne prilike je došla grupa vojnika, natjerala ih da izađu ispred kuće i poredali ih uza zid. S njima u istoj kući, kako je pojasnila, bili su M-2, M-3 i M-4.

Ona je rekla da je jedan od vojnika prišao njenom ocu i stavio mu nož pod vrat, te mu prijetio da će ga ubiti.

Džakić je objasnila da su nakon toga kombijem odvezeni u logor “Sušica”, gdje je ostala mjesec dana, a posljednjih 15 dana ostala je sama, zajedno s mlađom sestrom, dok je njezin otac odveden na rad, te se nikad nije vratio.

Ona je ispričala da su žene u logoru spominjale osobu pod nadimkom Vjetar.

“Odrasli pričaju: ‘Došao je komšija, kolega Vjetar.’ Tad sam prvi put čula za njega”, kazala je svjedokinja, dodavši da je ime Goran Višković čula u logoru.

Nastavak suđenja zakazan je za 20. oktobar.