Reportaža

Memorijali kao mehanizmi tranzicijske pravde: Zajednički spomenici u podijeljenim gradovima

Spomenik u Žepču. Foto: BIRN BiH

Memorijali kao mehanizmi tranzicijske pravde: Zajednički spomenici u podijeljenim gradovima

12. Oktobra 2021.11:45
12. Oktobra 2021.11:45
Podizanje zajedničkih spomenika u podijeljenim gradovima odražava napredak zajednica u prevazilaženju prošlosti i postizanju povjerenja, uspostavljanju dijaloga te razumijevanja i generalnog suočavanja s prošlošću, iako su takvi primjeri još uvijek rijetki u Bosni i Hercegovini.

“Međutim, da bi spomenici postigli tu funkciju, mora postojati i politička odgovornost i arhitektonsko rješenje mora biti takvo da potiče, priziva sebi stanovništvo, da upisuje sjećanje koje može biti drugačije od onog koje i dalje provocira ružna sjećanja i sukobljenje narativa. I u tom kontekstu, mi možemo vidjeti zaista ozbiljan potencijal zajedničkih spomenika”, kaže Gačanica.

Rijetki gradovi u BiH imaju zajedničke spomenike, poput Žepča, Vareša i Bosanskog Petrovca, ali su i oni izazivali različite stavove javnosti, političara i predstavnika žrtava.

Ranijih godina u Bosni i Hercegovini spomenici su, gotovo po pravilu, uvijek podizani većinskom narodu u tom mjestu i kao inat drugima, što su stručnjaci ocijenili preprekom za izgradnju mira. Predstavnike žrtava najviše vrijeđa kada se spomenicima slave osuđeni ratni zločinci.

Edvin Kanka Ćudić, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije, kazao je ranije za BIRN BiH da se spomenicima većinom “svoje žrtve samoviktimizuju”, dok se druga strana najčešće optužuje za zločine.

“Najčešće nema prave istine o događajima koji su se dogodili u tom mjestu na kojem je podignut taj spomenik”, rekao je ranije.

Polomljeni cvijet ruže za sve nevine žrtve u Žepču


Kenan Kahriman, potpredsjednik Udruženja civilnih žrtava rata iz Žepča. Foto: BIRN BiH

U Zeničko-dobojskom kantonu (ZDK), u nekad razdvojenom gradu Žepču, dvojne su institucije prošlost. Tu se, u najprometnijoj ulici, nalazi jedan od zajedničkih spomenika svim stradalim civilima.

Prema riječima predsjednika Udruženja civilnih žrtava rata iz Žepča Nike Širića, spomenik je izgrađen bez ikakvih vjerskih i nacionalnih obilježja, a podignut je za 109 civilnih žrtava rata, koje simbolizira polomljeni cvijet ruže.

“On ima svoju težinu – slomljene ruže, to je sve, te civilne žrtve rata su nevine, djeca, starci…”, kaže Širić.

Kada bi spomenik imao bilo kakvo drugo obilježje, dodaje njegov kolega Kenan Kahriman, onda ne bi bio spomenik svih civilnih žrtava.

Mirza Maglić, predsjednik Udruženja logoraša općine Žepče, tvrdi da ga je gradnja spomenika, čiju ideju ne smatra lošom, iznenadila jer misli da je ovo udruženje trebalo biti obaviješteno i uključeno.

“Jednostavno ne znam ni ko je finansirao, ne znam ni ko je postavio, toliko je to… Mala smo čaršija, sve se zna, ali ja eto, kao predsjednik udruženja, ne znam baš ništa”, kaže Maglić.

Mato Zovko, načelnik Općine Žepče, kaže za BIRN BiH da je ova općina nakon rata imala političke probleme i dvojne institucije, tragedije i devastirane objekte, ali da je takvo stanje danas prošlost. Za njega je spomenik svim žrtvama hrabar i ljudski potez.

“On je podržan od većine stanovnika na području općine Žepče i svima je drago što on postoji, a onda je to odjeknulo i kod domaćih i kod međunarodnih institucija i organizacija koje dolaze i uvjeravaju se da to ima”, kaže Zovko.

Iz Misije OSCE-a, koja je prisustvovala otkrivanju spomenika, za BIRN BiH kažu da svrha zajedničkih memorijala i spomenika nije izjednačavanje i uspostava ravnoteže između patnji koje su doživjele dvije ili više strana, već prepoznavanje patnje i gubitaka svih strana.

Po svojoj prirodi, zajednički memorijali i spomenici podrazumijevaju pripadnike zajednica koje su prethodno bile na suprotnim stranama, a koje prepoznaju gubitke i patnje jedne drugih, napominju iz OSCE-a. Oni imaju osnovnu komponentu empatije, koja nije često prisutna u memorijalima koji odaju počast žrtvama jedne strane sukoba.

“Kao što smo nedavno vidjeli u Žepču s otkrivanjem obnovljenog spomenika svim civilnim žrtvama rata u općini – bošnjačkim, hrvatskim i srpskim – nadamo se da će više zajednica poduzeti korake u ovom smislu. Memorijali poput onog u Žepču pomažu u stvaranju jačih odnosa na lokalnom nivou i promoviraju saradnju i komunikaciju o onome što često predstavlja veoma osjetljivu temu”, navode.

Bekir Poturović, mladić iz Žepča, kaže za BIRN BiH, da u gradu podjela gdje se ugostiteljski objekti dijele na “vaše i naše”, spomen-obilježje civilnim žrtvama rata želi se predstaviti kao korak multikulturalnosti, ali da u stvarnosti to baš i ne izgleda tako.

Dodaje da ovaj spomenik jeste potreban Žepču kako bi budućim generacijama služio kao opomena, ali tek kada se naprave potrebni koraci koji bi u praksi doveli do istinskog suživota.

“Da prihvatimo jedni druge i počnemo da živimo zajedno, a ne jedni pored drugih”, kaže Poturović.

Spomenici za mir i slušanje narativa drugih


Mato Zovko, načelnik općine Žepče. Foto:BIRN BIH

Zajednički spomenici odaju počast ljudskom biću, koje zaslužuje da bude upamćeno s dostojanstvom, ali tu su i da opominju i nauče današnje društvo i vlasti ove države da se takvo nešto ne ponovi u budućnosti, kaže Emina Frljak, aktivistica i edukatorica u oblasti mirovnog obrazovanja.

Jedan od prvih zajedničkih spomenika bez nacionalnih i vjerskih obilježja izgrađen je u Varešu tokom 2016. godine. Oko ovog spomenika bilo je raznih nesuglasica i problema od same njegove izgradnje. BIRN BiH je ranije pisao da je čak bilo moguće rušenje ovog spomenika, međutim to se nije dogodilo.

Zdravko Marošević, načelnik Općine Vareš, kaže da kada se radi o civilnim žrtvama rata jedne općine i jedne države, one se ne mogu dijeliti na jedne, druge i treće, nego je žrtva samo žrtva i njoj se takvoj treba pokloniti, a krivce pozvati na odgovornost.

“Osobno moje mišljenje – a mislim da i većina građana dijeli moje mišljenje – jeste da ovakvom spomeniku treba ugraditi i srce i dušu, što znači da treba ispraviti sve nedostatke koji su urađeni po pitanju procedure, od idejnog rješenja, nabavke do postavljanja, kao i pronalaska adekvatne lokacije u gradskoj zoni”, kaže Marošević za BIRN BiH, objašnjavajući da je ova općina multietnička i multikonfesionalna zajednica te da nije primjereno ispred same Općine, gdje se i nalazi ovaj spomenik, svakodnevno polaganje cvijeća, vijenaca i paljenje svijeća.

Također, ove godine u Bosanskom Petrovcu podignut je Spomenik miru i toleranciji. Spomenik su 21. septembra, na Međunarodni dan mira, otkrili šefica Misije OSCE-a u BiH Kathleen Kavalec i načelnik Bosanskog Petrovca Mahmut Jukić.

“Golubica mira koja u kljunu nosi maslinovu grančicu jeste simbol mira i tolerancije od arhajskih vremena, i podignut je u čast svim građanima našega grada. Spomenik simbolizira suživot između svih građana Bosanskog Petrovca. Građani Bosanskog Petrovca pružaju ruke jedni drugima, te žive u miru i slozi”, rečeno je za BIRN BiH iz ove općine, te naglašeno da su građani s odobravanjem prihvatili ovaj spomenik.

Gačanica objašnjava da ono zbog čega je značajno postojanje ovakvih memorijala jeste činjenica da se kroz spomenike upisuje u javni prostor određeno sjećanje.

“U tom slučaju mi zapravo govorimo o upisivanju u javni prostor narativa koji uključuje više strana, koji poštuje sve žrtve bez obzira na njihovu etničku pripadnost, odnosno daje određeni značaj miru kao nečemu što je nasuprot ratu, nasuprot teškoj prošlosti oko koje nema konsenzusa”, kaže ona.

Emina Frljak smatra da su najveći razlozi nedostatka zajedničkih spomenika upravo suprotstavljeni narativi i različite verzije događaja oko onoga što se događalo tokom rata. Kako kaže, još uvijek su sve tri grupe zaključane u krugu viktimizacije i još kao društvo nisu spremne da vide bol i patnju druge strane.

“Slučajevi zajedničkih spomenika u našoj zemlji su rijetki, ali ostaje pitanje koliko su ostali dijelovi BiH spremni na ovaj korak te koliko su spremni slušati narative drugih i preispitati svoje, te vidjeti žrtvu kao žrtvu, a ne kao pripadnike ove ili one grupe”, zaključuje ona.