Vlasenica. Foto: BIRN BiH
Zaštićeni svjedok VS-10 govorio je o napetosti i nesigurnosti u proljeće 1992. godine, odlascima stanovništva, kao i naoružanim ljudima. Kazao je da je, nakon poziva megafonom, predao pištolj koji je legalno posjedovao, a da je naknadno predao municiju komandiru policije Radenku Staniću.
Svjedok je izjavio da je jednog dana krajem aprila ili početkom maja radio u bašti kada su došli rezervni policajac VS-6, Garić kojem ne zna ime, te još jedan, i priveli ga u policiju zajedno sa kolegom Hadžanom. On je rekao da ga je u policiji ispitivao VS-6, a Hadžana – Garić.
Ispričao je da je tražio da razgovara sa Stanićem nakon što mu je VS-6 kazao da ga nije samoinicijativno priveo i da je to uradio po naredbi šefa Stanića.
VS-10 je rekao da mu je Stanić potvrdio da je dao nalog za njihovo privođenje, navodeći da su mogli kupiti oružje s obzirom da su dobro zarađivali. Nakon ovog razgovora svjedok je pušten.
“Rekao je: ‘Hajde kući, neće te niko dirati.’ I nije me niko dirao”, kazao je svjedok.
On je naveo da je njegov kolega Hadžan ostao u policiji i na kraju završio u logoru “Sušica”, te da mu je kasnije rekao da je mučen i udaran.
VS-10 je ispričao kako su jednom svi izbačeni iz prostorija firme i da je shvatio da treba napustiti Vlasenicu, jer je “sve bez kontrole”. Kazao je da je otišao kod komšije Milorada Lukića, koji je, kako je naveo, bio dobar čovjek i predsjednik SDS-a.
Prema riječima svjedoka, Lukić mu je rekao da se više ništa ne pita i da o svemu odlučuje Krizni štab, te su zajedno otišli u njihove prostorije. Kazao je da su u Kriznom štabu, nakon razgovora i konsultacija, odobrili odlazak za Kladanj, ali da mu je rečeno da on treba s “Transportom” obezbijediti autobuse. Svjedok je kazao da je tražio pratnju zbog barikada.
Kako je rekao, službenica u Opštini mu je dala propusnicu bez slanja na provjeru u policiju. On je identifikovao potvrdu koju je dobio od Kriznog štaba za odlazak u Tuzlu. Kazao je da su on i brojni drugi Bošnjaci napustili Vlasenicu 15. maja i da su imali pratnju policije.
“Taj dan ko nije otišao, nema ga više… Nakon toga užasne stvari su se dešavale”, rekao je VS-10.
On smatra da je svojim angažovanjem spasio ljude, a da je za to zaslužan i Milorad Lukić.
Za zločin protiv čovječnosti počinjen u Vlasenici u periodu od aprila 1992. do marta 1993. godine sudi se Manetu Đuriću, Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću, koji su optuženi za progon bošnjačkog civilnog stanovništva ubistvima, zatvaranjima, prisilnim nestancima, seksualnim zlostavljanjem i drugim nečovječnim djelima.
Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Vlasenici i član Kriznog štaba, Stanić komandir SJB-a, Kraljević komandir specijalnog voda policije poznatog kao “Mićini specijalci”, a Garić policajac.
Svjedok VS-10 je kazao da je, nakon što je došao u Tuzlu, zvao Đurića i pitao ga da li se oni mogu vratiti.
“Rekao mi je: ‘Prijatelju, ja ti ne bih preporučio sada dok se politika ne odredi’”, prisjetio se svjedok.
Odgovarajući na pitanja Odbrane, on je potvrdio da u ranijoj izjavi nije naveo da je naknadno predao municiju direktno Staniću. Kazao je da se Stanić prema njemu korektno ponašao.
“On me pustio i možda spasio život”, rekao je svjedok.
Vijeće je odobrilo zahtjev Kraljevićevog branioca Dragana Gotovca da ga razriješi dužnosti. Gotovac je kazao da je procijenio da će ovaj postupak dugo trajati i da s obzriom na zdravstvene probleme ne želi u narednom periodu da ugrozi odbranu svog branjenika.
Nastavak suđenja zakazan je za 29. septembar.
