Već prve godine rata njen petogodišnji sin je ranjen u desnu nogu kada je otišao da pusti ovce.

“Kako je pošao u kuću, njega na vratima stigao metak. Ja čujem, plače dijete, dreči, viče: ‘Uj, mama. Ja sam tamo potrčala, a on je obukao neke male čizmice. Puna je ona njegova čizmica bila krvi”, kazala je Đulsa i dodala da je sinu bila ukazana pomoć, ali da nije bilo materijala kako bi mu se previla noga.

Tokom 1993. godine Đulsa je sa suprugom Hasanom i djecom izbjegla u Srebrenicu, u kojoj je već tad veliki broj izbjeglica pokušao naći spas. Izbjeglice i lokalno stanovništvo našli su se u središtu velike humanitarne krize.

Struje i vode nije bilo, prema njenom kazivanju, a stanovništvo se moralo snalaziti za hranu. Kada bi dobili humanitarnu pomoć, to nije bilo dovoljno da se prehrani porodica.

Proglašenje Srebrenice zaštićenom zonom i dolazak pripadnika UNPROFOR-a 1993. godine ulilo je nadu stanovništvu da će se poboljašti stanje u ovoj enklavi.

“Kad je došao UNPROFOR, mislio je narod da neće ništa biti, da će biti sve dobro, nadao se narod da će, eto, svako otići svojoj kući”, rekla je Đulsa te dodala kako je osjećala strah kada bi djeca trčala za pripadnicima UN-a a oni se smijali.

Po tome, kako je pojasnila, osjetila je da će se nešto loše desiti.

“Pobiće nas – tako je i bilo”

U julu 1995. godine Đulsa s porodicom i stotinama drugih stanovnika odlazi prema Potočarima.

“Jedanaestog jula, bio je utorak kada je pala Srebrenica. Bilo je tužno kada smo pošli iz Srebrenice, ja sam sve plakala do ovdje. Tako mi je došlo nešto teško, rekoh: ‘Neće narod ostati, pobiće nas.’ Tako je i bilo”, rekla je Đulsa.

Prisjećajući se toga dana, Đulsa je istakla kako je sa suprugom sjedila za ručkom kada je došao poznanik i rekao im da sve stanovništvo odlazi i da bi i oni trebali ići. Uputili su se prema Potočarima.

Đulsa je pojasnila da oni nisu bili u fabrici u Potočarima, nego da su prenoćili vani, u blizini jednog mosta.

“Bila je strašna ona noć. Pa ne daj Bože ono nikad više dočekati. U četiri smo prešli na asfalt i sve bili do deset sati. Gužva, ne može, svako se jami da ne ostane, svako hoće da izvuče život. Opasno je bilo, teško je bilo”, ispričala je Đulsa.

Kada su došli autobusi, kako se prisjetila, najviše su žene, djeca i starci ulazili u njih. Đulsa je sjetila i da su iz Potočara odvodili ljude, ali i razdvajali muškarace prilikom polaska za Kladanj.

“Svašta se dešavalo. Idu ljudi na vodu, idu ljudi da se snađu, da donesu malo vode. Kad pogledaju tamo – ljudi u kući poklani”, kazala je Đulsa i dodala da se u mraku nije sve moglo vidjeti, ali da se čulo šta se dešava.

U Potočarima su sa Đulsom bili njen suprug Hasan, troje maloljetne djece, ali i dvije udate kćerke sa svojom djecom, od kojih je jedno bilo i njen unuk Mahir Omerović.

“Ušli smo mi u autobus. I ja sam ušla i sjela s djecom. A u mene taj čovjek što je bio, on je bio malo ono prebrz. On je uvijek žurio. A onda samo, valjda se čovjek zabunio, nije znao gdje se nalazi u onom strahu. I on je samo obilazio oko autobusa. A ja išaretom morala da ga zovem da uđe u autobus”, kazala je Đulsa.

Hasan se, kako je rekla, obložio vrećicama u kojim je bilo brašno i hljeb, pa su ga vojnici pustili u autobus misleći “da je sirotinja”.

Tokom transporta do Kladnja, navela je Đulsa, nije bilo vojnika u autubusu, ali je naglasila da su vojnici tokom puta u Konjević-Polju i Kasabi zaustavljali autobus kako bi ušli. Vozač autobusa im nije to dozvoljavao.

“On im je rekao: ‘Ja sam zadužen ovaj narod da prevezem dokle ja trebam. A vi idite u šumu pa tražite po šumi, a nemojte ovdje. Ja ne dam”, prisjetila se Đulsa i dodala da je tokom puta do Kladnja vidjela zarobljene Srebreničane kako hodaju s rukama na potiljku.

Mnoge od njih poznavao je njen suprug Hasan, a ona je saznala da su odvedeni u Kravicu i ubijeni.

Nakon što su autobusi došli u Tišću, rekla je Đulsa, nastavili su put pješke dok nisu došli ljudi s vozilima, koja su ih prebacila do Kladnja.

“Kad smo došli do Dubrava, gdje je ko imao da noći, neko je noćio tamo u onim njivama gdje smo i došli. Neko je noćio ko je im'o koga svoga u Živinicama. I tamo su nas odvezli. Nismo imali mjesta. Puna škola i tamo bila. I onda nas vrate u one Vranoviće. Izišli su ljudi. Zovu nas da mi ostanemo tu. Deset i po godina bili smo u izbjeglištvu”, rekla je Đulsa, dodavši da su se njen suprug i ona u konačnici nakon rata vratili svojoj kući u Pobuđe.

Ubijeni članovi porodice

Đulsa Velić sa unukom i suprugom. Foto: Porodični album

Tokom genocida u Srebrenici živote je izgubilo više članova Đulsine porodice, među kojima i njen stariji brat. Ranijih godina je izgubila i druge članove porodice.

“Moj brat stariji je ostao. Šta su uradili, niko to ne zna. Odvojili su ga od njegovih u Potočarima. Bila mu žena s njim. Ona je plakala i pošla za njime kad su ga poveli tamo. Oni su joj rekli: ‘Vraćaj se. Nemoj da ubijemo i tebe’”, rekla je Đulsa i dodala da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni nakon rata i da je ukopan u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

Unuk Mahir se svoje nene Đulse sjeća kao blage i tihe žene, koja je bila vjernica i vodila brigu o svojoj porodici.

“Imala je osmero djece, osamnaestero unučadi i sedam praunučadi. Brinula se o svima nama podjednako i imala je veliko srce, u koje smo svi mogli da stanemo. S obzirom da smo proveli skoro cijeli život zajedno, od Srebrenice, Potočara, života u Kolektivnom centru nikada za taj period nije povisila ton dok smo bili djeca”, kazao je Omerović.

Đulsa Velić posljednji je put napustila Srebrenicu u decembru 2020. godine, skoro mjesec dana od davanja svog prvog i posljednjeg intervjua u sklopu projekta “Životi iza polja smrti”.

Za projekat “Životi iza polja smrti”, tokom kojeg je snimljeno 100 svjedočanstava osoba koje su preživjele genocid, Đulsa je kao artefakt poklonila dimije i šamiju koje je sačuvala prilikom izlaska iz Srebrenice.

Na dan Đulsine dženaze, rodilo se njeno sedmo praunuče i njen unuk Mahir u tome vidi jednu životnu simboliku – da kada se jedan život gasi, drugi se život rađa.