Analiza

Stanišić i Simatović, moćnici Državne bezbjednosti

Franko Simatović (desno) i Jovica Stanišić (drugi levo) u sudnici tokom izricanja prve presude pred MKSJ-om u Hagu, Holandija, maj 2013. Foto: EPA/Martin Bikman/POOL.

Stanišić i Simatović, moćnici Državne bezbjednosti

Nekadašnjim zvaničnicima Državne bezbjednosti (DB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću ove će sedmice u Haagu biti izrečena prvostepena presuda, nakon obnovljenog sudskog procesa koji se protiv njih vodio za organizovanje najozloglašenijih srpskih borbenih jedinica koje su se borile u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

This post is also available in: English

Mehanizam za međunarodne krivične sudove, koji radi na predmetima preostalim od Haškog tribunala, 30. juna će, nakon ponovljenog suđenja, izreći presudu Stanišiću i Simatoviću.

U optužnici se navodi da su oni bili dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavom Šešeljem, liderom Srba u Hrvatskoj Goranom Hadžićem, komandantom snaga Srba u Hrvatskoj Milanom Martićem, liderom Srba u BiH Radovanom Karadžićem, komandantom Vojske Republike Srpske (VRS) Ratkom Mladićem i bivšom predsjednicom Republike Srpske Biljanom Plavšić.

Njihov cilj, navodi se, bilo je nasilno i trajno uklanjanje većinskog nesrpskog stanovništva sa velikih dijelova teritorija Hrvatske i BiH.

Tužilaštvo vjeruje da su u tu svrhu kontrolisali i koristili razne jedinice – “Knindže” (“Nindže” iz Knina), “Škorpione”, Arkanove “Tigrove” (zvanično poznati kao Srpska dobrovoljačka garda), “Crvene beretke” – JSO.

Vođa “Knindži” Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan, 2017. godine osuđen je od strane hrvatskog suda, ali nijednom od ratnih komandanata ostalih jedinica nikada nije suđeno za ratne zločine.

Ipak, posljednji komandant Jedinice Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina zatvora zbog uloge u atentatu na pokojnog srpskog premijera Zorana Đinđića, dok su druga dvojica bivših komandanata – Željko Ražnatović Arkan i Radovan Stojičić Badža – ubijeni u mafijaškim obračunima u Beogradu nakon rata.

Prema navodima tužilaštva, Stanišić i Simatović su bili ljudi koji su organizovali, snabdijevali, finansirali, podržavali i vodili obuku ovih jedinica.

Korištenje drugih za najgore nasilje

Jovica Stanišić i Slobodan Milošević na svečanosti u centru za obuku Jedinice za specijalne operacije u Kuli u Srbiji 1997. Screenshot: MMKS.

Ideja da se formira specijalna jedinica koja će štititi Srbe van zemlje, na teritorijama bivše Jugoslavije koje su se već nalazile na ivici rata, potekla je u martu 1991. godine od tadašnjeg predsjednika Miloševića.

U govoru na zatvorenom skupu sa lokalnim liderima Srba, Milošević je rekao: “Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbjednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše Republike, a bogami i interese srpskog naroda izvan Srbije.”

Iva Vukušić, istoričarka sa Univerzitetu u Utrechtu u Holandiji, kaže da postoje tri glavna razloga za formiranje paravojnih jedinica; prvo da se popune trupe jer “nije bilo toliko ljudi koji su željeli da se bore u ratu”.

Drugi razlog je, dodaje Vukušić, da se ponudi “prihvatljivo poricanje”. Naime, ove jedinice bi se mogle koristiti za ispunjavanje državnih ciljeva, a u isto vrijeme, “država bi mogla da kaže: ‘Mi nemamo nikakve veze sa tim jedinicama, te jedinice nisu dio naše vojske, nisu formalni dio naših oružanih snaga, pa stoga nismo odgovorni za njih.’”

“Ovo je jednostavan način da države iskoriste druge za neka od najgorih nasilja, tako da kažem, aktere koji nisu formalno povezani sa njima”, objašnjava ona.

Treći razlog, prema Vukušić, jeste taj što su “paravojne formacije poput ovih često otvorene za ljude s kriminalnom prošlošću, ljude koji dolaze iz nasilnih sredina i koji ne mare mnogo za poštovanje zakona”.

Mjesec dana nakon Miloševićevog govora, Stanišić, u to vrijeme načelnik DB-a, i Vasiljković otputovali su u Knin u Hrvatskoj, da pomognu lokalnim Srbima da oforme vojnu jedinicu “Knindže” i održe samoproglašenu Republiku Srpsku Krajinu (RSK).

Frenki, “arogantni šef”

Zvaničnik bosanskih Srba Momčilo Krajišnik (lijevo) sa Jovicom Stanišićem, Radovanom Karadžićem i Frankom Simatovićem (desno) tokom rata – fotografija koju je tužilaštvo koristilo kao dokaz. Screenshot: MMKS

Čovjek zadužen za operacije na terenu bio je Simatović, poznat kao Frenki, koji se bavio obavještajnim radom u Hrvatskoj i BiH.

Prema optužnici, Simatović je “djelao pod komandom Jovice Stanišića”, dok su ga mnogi svjedoci na suđenju opisali kao “Stanišićeve oči, uši i desnu ruku”.

Adam Weber, jedan od haških tužilaca u ovom predmetu od 2009. do 2013. godine, ističe da su njih dvojca bili “iskre koje su zapalile kuću”.

“Ako pogledate njihove uloge tokom sukoba, oni su imali vrlo važan i kritičan dio u izazivanju, a zatim i nastavku kampanje etničkog čišćenja, mislim kroz naoružavanje, kroz finansijsku podršku, kroz raspoređivanje specijalnih jedinica, oni stvarno potpiruju etničke tenzije koje zahvataju ostatak Hrvatske, a zatim i Bosnu i Hercegovinu”, objasnio je Weber.

Uprkos činjenici da je Simatović negirao da je DB ikada koordinisala ili kontrolisala specijalne jedinice na terenu, govor koji je održao 1997. godine postao je ključni dokaz za tužilaštvo, jer se činilo da dokazuje da su srpske vlasti godinama ranije osnovale tajnu jedinicu, na početku jugoslovenskih ratova.

“Jedinica je formirana u maju 1991. godine, kada se Jugoslavija raspadala, i od svog osnivanja jedinica je funkcionisala kao sredstvo za održavanje nacionalne bezbjednosti srpskog naroda (…) u svim njegovim etničkim sredinama”, rekao je on.

Brojni drugi svjedoci na ovom suđenju potvrdili su da su bili na platnom spisku DB-a.

“Plate u ‘Beretkama’ i ‘Tigrovima’ isplaćivane su u gotovini, u posebnim kovertama, a ljudi u ‘Beretkama’ dobijali su dvostruko više nego u ‘Tigrovima’”, izjavio je na suđenju 2010. godine Dejan Slišković, bivši pripadnik jedinice.

Drugi bivši pripadnici tvrdili su da su “svi znali da je Frenki kontrolisao jedinice”. Neki su za njega rekli da je bio “arogantan i bahat”.

Na suđenju je moglo da se čuje i da su komandanti različitih jedinica – poput Arkana i Legije – “redovno dolazili na konsultacije kod Stanišića i Frenkija”.

Vukušić kaže da je dobro poznato da je Simatović djelovao na terenu.

“Ljudi su zapravo o njemu govorili kao o ‘Frenkiju’, bio je toliko poznat da postoje dokumenti koje je potpisao samo kao ‘Frenki’. To znači da vas ljudi znaju”, dodaje ona.

Kada se sukob proširio na druge dijelove bivše Jugoslavije, srpsko rukovodstvo pod Miloševićem odlučilo je da pored Frenkija u priču uvede još jednog čovjeka i postavilo Radovana Stojičića Badžu na čelo Teritorijalne odbrane.

Tužilaštvo je navelo Stojičića kao dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa Miloševićem, Simatovićem i Stanišićem, ali nije podiglo optužnicu protiv njega. Za najsurovije operacije u dijelovima Hrvatske i istočne Bosne, Stojičić je angažovao Arkana i njegovu Srpsku dobrovoljačku gardu, poznatiju kao Arkanovi “Tigrovi”.

Prema navodima optužnice protiv Simatovića i Stanišića, Arkanova jedinica bila je odgovorna za ubistva najmanje 40 zatvorenika kod Dalj planine u Hrvatskoj i 26 hrvatskih civila koji su bačeni u Dunav, dok su u BiH “Tigrovi” navodno ubili najmanje 80 ljudi u Sanskom Mostu i 20 nesrpskih civila u Zvorniku.

Arkanu, protiv koga je Haški tribunal 1996. podigao optužnicu za ratne zločine, nikada nije suđeno jer je ubijen u Beogradu 2000. godine.

Stanišićev pad

Jovica Stanišić (drugi desno) sa predsjednicom bosanskih Srba Biljanom Plavšić na aerodromu u Banjoj Luci u septembru 1997. Foto: EPA/Drago Vejnović.

Dvije godine pošto je JSO zvanično formirana, Stanišić je 1998. smijenjen sa pozicije načelnika DB-a. Poslije okončanja rata u BiH, protesti protiv Miloševića postali su sve češći u Beogradu, a Stanišić se u nekoliko navrata sastao sa liderima opozicije, što je izazvalo sumnje u njegovu odanost.

Pored toga, Milošević je sumnjao da je Stanišić održavao veze sa stranim obavještajnim službama, uključujući CIA-u, jer se zalagao da Milošević uključi međunarodnu zajednicu u sukob na Kosovu.

Stanišić je zbog svega smijenjen. Međutim, dugogodišnji srpski novinar Miloš Vasić kaže da je Stanišić zapravo dao ostavku jer mu je “od početka bilo jasno da se cijela stvar neće dobro završiti”.

Stanišić se penzionisao u julu 2000. godine, a u decembru 2001. i Simatović.

JSO je postojala sve do 2003. godine, kada je raspuštena zato što su mnogi njeni pripadnici, uključujući Legiju, bili direktno umiješani u atentat na premijera Đinđića.

Iste godine, Haški tribunal je podigao optužnicu protiv Stanišića i Simatovića zbog ubistava, progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječnih djela.

Oni su ubrzo uhapšeni, a suđenje im je počelo 2008. godine. Obojica su se izjasnila da nisu krivi i oslobođeni su 2013, ali je presuda 2015. ukinuta i naloženo je ponovno suđenje, na kojem su oni ponovili da nisu krivi.

Stanišić ne prisustvuje ročištima od 2017. godine, kada je privremeno pušten na slobodu, jer pati od hronične bolesti digestivnog sistema i depresije, ali se očekuje da bude prisutan na izricanju presude.

Ovo je ažurirana verzija članka koju je BIRN objavio 30. maja 2013.

Milica Stojanović


This post is also available in: English