Sud BiH. Foto: BIRN BiH
Svjedok Branko Zelenović je rekao da je živio u selu Brđani, gdje su držali straže. Kazao je da je jednom, po povratku s posla, zatekao pušku kod svoje kuće i da je odnio na tavan. On je naveo da je selo napadnuto i da je njegova supruga sa djecom otišla u Bradinu, a da je on ostao.
Prisjetio se kako im je bilo rečeno da siđu u Podorašac da daju izjavu, ali da ih je tamo čekao kamion kojim su odvezeni u logor “Čelebići”. On je napomenuo da je bilo 20-ak mještana.
Ispričao je da su ih odmah po dolasku udarali i pucali im iznad glava, a da su on i Slavko Živak do predveče bili zatvoreni u šahtu. Svjedok je potvrdio da su zatočenici bili udarani, a da su neki podlegli.
Kazao je da je u logoru bio od 22. maja do početka septembra, a da je potom u Brđanima proveo nekih 25 dana, da bi na kraju napustio to područje.
Tužilac Igor Dubak predočio je svjedoku izjavu iz 2017. u kojoj je naveo da je optuženi Agan Ramić došao i rekao da svi idu u Podorašac da daju izjave, te da će se brzo vratiti.
Zelenović je kazao da to nije bio Ramić, već drugi čovjek. On je rekao da Ramić jeste bio neki komandir u Brđanima, ali da ga nije vidio kad im je rečeno da idu u Podorašac. Svjedok je kazao da mu je Ramić bio komšija i da njemu i njegovoj porodici nikad ni riječi nije rekao.
Na pitanje Odbrane, on je naveo da je u Brđanima bila zapaljena jedna vikendica, kao i stogovi sijena.
Ramića optužnica tereti da je, kao pripadnik Teritorijalne odbrane, učestvovao u premlaćivanju maloljetne osobe u ljeto 1992. u Brđanima. Na teret mu je stavljeno da je ovo djelo počinio u okviru širokog i sistematskog napada na srpsko stanovništvo na području Konjica.
Svjedok Vitomir Draganić kazao je da je živio u selu Cerići i da je do druge polovine aprila 1992. radio kao policajac pripravnik u Konjicu. Rekao je da su viđali razne naoružane grupe, a da je on jednom u policijskoj uniformi zaustavljen na nekom punktu i pretresen.
Kako je naveo, nakon toga više nije odlazio na posao. Kazao je da su u selu po danu živjeli normalno, a da su noću držali straže oko kuća. Rekao je da je on imao službenu pušku i pištolj, a da je još desetak do 15 mještana bilo naoružano.
Oko 20. maja, kako je izjavio, napadnuto je susjedno Donje Selo, a prije toga Bjelovčina. Kazao je da su dogovorili predaju oružja i da su odvedeni prema Čelebićima. Ispričao je da je u logor došao krvav jer “ga je tokom puta jedan izudarao”.
Kada su uvedeni u hangar, zatekli su pretučenog Slobodana Babića, koji je poslije podlegao. Svjedok je rekao da su zatočenike vodili na ispitivanje i da bi se vraćali krvavi. Kazao je da su svima stavljali jednu te istu krvavu maramu oko očiju. On je rekao da je izveden iza oca na ispitivanje, ali da njih nisu tukli.
Prebačeni su u školu u Musali, gdje je, kako je naveo, bilo svakodnevnog udaranja i izvođenja. Prisjetio se krika ljudi koji su bili dovedeni u prostoriju do njihove i kako je njegov rođak sutradan pozvan da očisti krv.
Draganić je kazao da je pušten u novembru, a da je potom napustio to područje.
Nastavak suđenja će biti određen naknadno.
