Konjic. Foto: BIRN BiH
Mladen Stojanović je kazao da je “preko veterinarke Gordane stupio u kontakt s Aganom Ramićem”, nakon čega su dobili informaciju da trebaju predati naoružanje i nastaviti živjeti u selu.
“Pred kućom nekog drugog Ramića, u kojoj je tada živio podstanar, donijeli smo oružje, došao je tada i Agan Ramić s nekim čovjekom iz Konjica. Bilo nas je tada 20-30. Tada nam je rekao ovaj iz Konjica: ‘Hajte kući, ali mi s vama nismo završili’”, ispričao je Stojanović.
Svjedok je kazao da je u aprilu 1992. godine u Brđanima svako čuvao svoju kuću, “a da su vojska i SDS tada podijelili nešto naoružanja za samoodbranu”.
“U našem selu nije bilo uniforme, vojske, ničega, u selu su bili striktno civili. Bile su samo seoske straže, svako je svoju kuću čuvao”, rekao je svjedok.
On je ispričao da je “prvo naređenje za predavanje oružja izdao komandant HOS-a u maju 1992. godine”, što nisu uradili, nakon čega je 12. maja uslijedio napad na selo “s druge strane”.
Svjedok je kazao da je tada selo napustilo 90 posto stanovnika, a da su uglavnom ostali stariji ljudi i žene, i da se on zajedno s drugim ljudima povukao u šumu, a potom i u Bradinu, gdje je očekivao veću sigurnost, ali je zatekao “rasulo, nije bilo komande i vojske”.
Kako se prisjetio, u Bradini su bili do 25. maja, kada je uslijedio napad na selo, nakon čega su neki pobjegli preko Bjelašnice, neki završili u logoru, a on se s dijelom stanovništva vratio u Brđane i predao oružje Ramiću.
Stojanović je ispričao da je bio zarobljen u logoru “Čelebići”, gdje nije imao toalet, a da je od hrane dnevno imao komad kruha i vodu.
Na upit Odbrane da li je u Brđanima zapaljena ijedna kuća do momenta vraćanja u selo i predavanja oružja, svjedok je odgovorio da nije.
“Zapaljena je samo neka sporedna štala, ali nije nijedan stambeni objekat”, rekao je on.
Prema preciziranoj optužnici, Ramić je optužen da je u ljeto 1992. godine u selu Brđani kod Konjica, u svojstvu pripadnika Općinskog štaba TO-a Konjic Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), obučen u uniformu ABiH i naoružan, došao do kuće maloljetnog Siniše Živaka i tražio od njega da mu uhvati jagnje.
U optužnici stoji da, kada je Živak uspio da uhvati jagnje, optuženi je, nezadovoljan tim jagnjetom, počeo da udara Živaka, a kasnije su mu se pridružili i ostali pripadnici TO-a.
Drugi svjedok Tužilaštva BiH, Radojka Kuljanin je kazala da je u napadu na Bradinu 25. maja izgubila brata, za čiju je smrt saznala tek naknadno, kroz priče drugih u Konjicu.
Ona je rekla da su joj, tokom prevoza iz Bradine za Konjic, vojnici pred trudnom snahom u autobusu kazali: “Nemojte nju, ona je žena od Beke što su mu glavu odsjekli”, a da je, prema kasnijim saznanjima, dobila informaciju da je jedna poznanica vidjela glavu njenog brata ispred Doma kulture u Konjicu kako je šutaju i “igraju lopte”.
Sutkinja Dalida Burzić je, tokom ispitivanja svjedokinje, tužiocu Igoru Dubaku rekla da “usmjeri tok ispitivanja”.
Treći svjedok Adem Žepica kazao je da je, kao pripadnik “Akrepa”, čuvao stražu ispred motela u Konjicu, da su drugi pripadnici jedinice učestvovali u napadu na Bradinu i druga sela. On je ispričao da je bilo najviše 80 pripadnika jedinice.
Žepica je rekao da je jedinica osnovana početkom rata, a da je rasformirana krajem 1992. godine.
Termin nastavka suđenja bit će određen naknadno.
