Mile Kosorić i Momčilo Tešić. Foto: BIRN BiH
Sead Ahmić je ispričao da je sa roditeljima i bratom Mirsadom živio u Srebrenici te su sve četvero 11. jula 1995. krenuli u kolonama kroz šumu.
Na kolonu je, prema njegovom sjećanju, zapucano u Kamenici kada je izgubio kontakte sa članovima porodice. Ispričao je da je krenuo prema nekom potoku gdje je ugledao tri-četiri mrtva čovjeka, te da su ga kasnije sa još nekim muškarcima zarobili srpski vojnici preobučeni u UNPROFOR.
“Nismo znali da idemo srpskim vojnicima, da nas zarobljavaju. Tražili su zlato, novac, da ispraznimo džepove. Trojica su imali plave kacige, pričali su naš jezik, oni su i tražili novac i zlato”, kazao je svjedok i naveo da su sprovedeni na neku livadu gdje je bilo 1.500 do 2.000 ljudi.
Na toj livadi se svjedok našao sa bratom, kada je, prema njegovim riječima, od ostalih odvojeno šest mlađih muškaraca i dječaka, te su ih srpski vojnici “ubacili” u autobus sa ženama i djecom. Tokom vožnje, svjedok je, kako kaže, u Kasabi vidio hrpu sa ruksacima i torbama, ali nije vidio ništa na obližnjem igralištu.
Kada su autobusi stali u Tišći, rekao je svjedok, srpski vojnici koji su bili kombinezonima, uniformama veterana, te oni sa bijelim opasačima, su odvajali muškarce od žena.
“Vidio sam da su mi odvojili brata. Ne daju nam da gledamo sa strane, već samo naprijed. Govorili su: ‘Brže, brže, samo naprijed.’ Sa bratom je odvojen ranjenik sa zamotanom rukom. Zadnje o čemu smo uspjeli porazgovarati je o našoj tetki u Kladnju”, ispričao je svjedok i dodao da je došao do Kladnja.
Trinaesti dan po njegom dolasku, kako kaže, došla je njegova majka, a otac nakon 66 dana. Za brata je kasnije saznao da je odveden i ubijen u Mršićima.
Odgovarajući na unakrsna pitanja Odbrane, svjedok je rekao da je u Tišći vidio dva vojnika u crnim kombinezonima, dok su vojnici sa bijelim opasačima, koji su kako kaže, upadali u oči, stajali pored ceste i prolazio je pored njih.
Kosoriću, nekadašnjem komandantu Vlaseničke brigade, i Tešiću, bivšem pripadniku Vojne policije ove brigade, je na teret stavljeno da su sa pripadnicima ove jedinice zaustavljali vozila u mjestu Luke (Tišća) i od civila oduzimali novac i zlato, a potom ih upućivali prema Kladnju.
Pripadnici Vlaseničke brigade su, kako se navodi u optužnici, odvajali žene i silovali ih, a u noći s 13. na 14. juli 1995. godine u Mršićima je strijeljan 21 zarobljeni muškarac.
Drugi svjedok Hedija Krdžić je ispričala da je sa bebom u julu 1995. bila u “poljskoj bolnici” sa ranjenicima koji su dovezeni iz bolnice, jer je ranije radila kao medicinska sestra, te je kasnije bila u grupi koja je ušla u autobus.
“U grupama smo izlazili. Žene idu desno, muškarce odvajaju. Autobus je bio pun. Tokom vožnje na skretanju prema Hranči vidjeli smo grupu naših zarobljenih muškaraca, među njima je bio rođak od mog supruga. Potom smo na putu ispred šume vidjeli još jednu grupu naših zarobljenih, jedna od žena je prepoznala svog supruga”, ispričala je svjedokinja i navela da su prošli pored igrališta koje je bilo puno zarobljenih.
Po dolasku u Tišću, svjedokinja kaže da je bilo odvajanja, ali ne iz autobusa u kojem je ona bila. Odatle su, kako je rekla, pješke krenuli prema Kladnju i Dubravama, gdje je svjedokinja čula da je u Tišći odvojen Abdulkadir koji je bio medicinar, kao i jedna od medicinskih sestara.
Nastavak suđenja je 10. maja.
