Koroman: Udarci do iznemoglosti na Palama
Malko Koroman. Foto: BIRN BiH
Na današnjem ročištu pročitan je iskaz svjedoka Rasima Đoze u kom je kazao da je početkom rata živio s porodicom u Hrenovici, te da je selo napadnuto 22. maja 1992. godine.
“Probudio me sin Asim i rekao: ‘Babo, moramo bježati’”, navodi se u iskazu, kao i da je nakon nekog vremena zarobljen zajedno s još oko dvadeset muškaraca i da su prevezeni na Pale, pred fiskulturnu salu, gdje su morali proći kroz špalir, te su udarani.
Kada je ušao u salu, vidio je petnaestak ljudi koji su se tu već nalazili, a nakon nekog vremena ušli su vojnici te im naredili da se okrenu ka zidu i počeli ih udarati, nakon čega se, prema iskazu, Đozo onesvijestio.
U iskazu je Đozo naveo da su ih tukli i sutradan, te da je došla izvjesna Slavica, koja je naredila zarobljenicima da se sala očisti od krvi, da bi nakon nekih pola sata ponovo ušli vojnici koji su ih pretukli.
“To udaranje je trajalo do naše iznemoglosti, dok nismo popadali na patos”, izjavio je svjedok u istrazi, te da je izvjesna Slavica rekla: “Dosta je, momci”, nakon čega je udaranje prestalo.
Prema ovom iskazu, Fehim Hrvo je bio najviše pretučen, a nakon nekog vremena našli su ga obješenog.
“Sjećam se da su u salu ulazili policajci u plavim uniformama, koji su gledali po sali i izlazili. Mislim da su nas oni čuvali”, izjavio je Đozo u istrazi.
Optužnica tereti Malka Koromana da je, kao načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Pale, od kraja marta do decembra 1992. organizovao i omogućio nezakonita hapšenja i zatočenja u zgradi policije i fiskulturnoj sali koja se nalazi u blizini, da nije poduzeo mjere kako bi zaštitio civile koji su protivpravno zatvarani, kao i da je, zajedno s pripadnicima vojske, organizovao i rukovodio napadom na selo Hrenovica i okolna mjesta.
Velija Hujdur je u pročitanom iskazu kazao da je s porodicom živio u Turkovićima, te da zna da je pred napad na Hrenovicu u selo dolazio Malko Koroman zbog pregovora oko predaje oružja.
Kako je navedeno u iskazu, pregovori su vođeni sa Alijom Prazinom, a 22. maja 1992. godine je bio posljednji sastanak. Prema njegovom iskazu, nekoliko dana poslije se dogodio napad.
“Građani koji su imali kuće blizu šume, oni su uspjeli pobjeći”, izjavio je svjedok u istrazi, dodavši da se pucalo te da je oko 150 osoba “uhvaćeno” i odvedeno u vojnu zgradu, gdje su odvojili žene i muškarce. Kako je navedeno, veći broj žena, djece i starijih su pustili kućama.
Potom su ih zavezane odvezli na Pale, izjavio je u iskazu svjedok, nakon čega su morali proći kroz špalir. U sali su zatekli nekoliko osoba, uglavnom albanske nacionalnosti, među kojima i Fehima Hrvu, pročitano je.
“Fehima Hrvu smo zatekli nepokretnog u sali”, kazao je svjedok u iskazu, dodavši da je od batina bio sav natekao, modar, krvav, te nije mogao da se okrene s jedne na drugu stranu.
“Skoro svaki dan dok je bio u zatvoru, redovno su ga tukli milicionari”, rekao je svjedok u istrazi, kao i da se nakon šest ili sedam dana Hrvo objesio u kupatilu.
“Ne mogu da vjerujem da se on sam mogao objesiti”, izjavio je svjedok ranije, objasnivši da sam nije mogao otići do kupatila, te da su mu uvijek drugi zarobljenici pomagali.
Hujdur je u iskazu rekao da je Slavica Jovanović imala svoj “Vod smrti”, koji je tukao zarobljenike.
“Znam da je Slavica dolazila sa svojom grupom, ja nisam vidio da je ona tukla. Međutim, oni su radili po njenom nalogu”, pročitano je.
Omer Suljević je u istrazi kazao da je živio u Petkovićima, u općini Prača, da je 22. maja počeo napad i da je uhapšen.
Suljević je naveo da je odveden u fiskulturnu salu, gdje je ostao 40 dana, te da su spavali na parketima, a krišku hruha su dobivali svaki drugi dan.
“Toliko su nas udarali da neki to nisu mogli izdržati”, rekao je Suljević u tom iskazu.
Prema iskazu, salu su obezbjeđivali čuvari u plavim i šarenim uniformama.
“Također mi nije poznato ko je bio upravnik tog logora, niti znam da li je bio pod kontrolom policije ili vojske”, izjavio je svjedok u istrazi.
Nastavak suđenja je zakazan za 10. maj, kada bi, kako je navedeno, trebao svjedočiti optuženi Koroman.