Prisjećajući se 21. juna 1992. godine, Mirsada Tursunović za BIRN BiH kaže da su ih srpski vojnici odveli u logor “Caparde”, gdje joj je jedan od vojnika naredio da pođe za njim na drugi sprat.

“On je uperio u mene pušku i naredio da se skidam, ja sam plakala i odbijala da to uradim. Onda je on mene jako udario i bacio me na neki ležaj što je bio u sobi, svukao mi tu odjeću, dimije što su bile na meni, i silovao me. U tim trenucima, na spratu čula sam vriske drugih djevojaka”, prisjeća se ona.

Tursunović je tada imala samo 18 godina, a trebalo joj je gotovo isto toliko vremena da ono što je proživjela podijeli s drugima.

“Ja sam se i dalje tresla od straha i šoka, od toga šta mi se desilo, a i toga kako da sakrijem od majke šta mi se desilo”, govori ona.

U logoru je, kako kaže, svjedočila i drugim užasima, te odvođenju drugih žena za koje je pretpostavljala da će proživjeti isto.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija (UN), u BiH je tokom rata silovano između 20.000 i 50.000 osoba.

Žrtve ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini vrlo često godinama šute o onome što su proživjele, kako bi izbjegle osudu porodice i društva, ali i kako bi izbjegle pitanja o tome zašto se to njima desilo, smatraju stručnjaci.

Godine šutnje o traumi

Međunarodni dan žrtava torture. Foto: Udruženje građana Vive žene

Iz Centra za rehabilitaciju i terapiju “Vive žene” Tuzla objašnjavaju kako je svaka trauma individualna i da uz pomoć stučnih lica, kroz oporavak, žrtve samostalno i pojedinačno donose odluke o spremnosti da progovore.

“Kada će žrtva odlučiti da progovori ovisi od vrste i intenziteta traume, ličnih resursa pojedinca, konteksta u kojem se trauma dogodila i trenutnog konteksta u kojem osoba živi. Iskazi preživjelih se ne bi smjeli dovoditi u sumnju bez obzira na to koliko godina prođe od traumatskog događaja sve dok je taj iskaz po svojoj sadržajnoj strukturi relevantan i dovoljno precizan”, navode za BIRN BiH iz “Vive žene”.

Prema mišljenju stručnjaka iz ovog udruženja, u BiH je najveći broj onih koji o zločinu šute, a iz rada sa žrtvama su zaključili da je razlog tome strah od mišljenja drugih ljudi i veliko nepovjerenje u provosudni proces i njihovu zaštitu pred optuženima.

“Strah od odbacivanja, osude bliskih članova porodice i lokalne zajednice. Strah od toga da im se neće vjerovati, strah od minimiziranja i negiranja njihove patnje, strah od etiketiranja i stigme, ismijavanja”, kažu u “Vive žene”.

Psihološko savjetovalište i stručnu pomoć tražila je i Mirsada Tursunović, koja je, od momenta kada je progovorila o svojoj traumi, imala stalnu podršku muža i kćerki.

“Imala sam noćne more, često sam osjećala zadah muškarca što mi je to učinio, budila sam se, imala gušenja, ali nikom nisam smjela ispričati. Ali svjesna sam bila da moram tražiti stručnu pomoć jer sam svoju traumu nesvjesno prenosila na djecu svoju”, kaže ona, objašnjavajući da joj je uz stručnu pomoć vraćeno samopouzdanje i dostojanstvo.

Lejla Heremić, socijalna pedagogica i porodična savjetnica u Udruženju “Medica” Zenica, kaže kako društvo još uvijek nije dovoljno senzibilizirano kako bi žrtve mogle slobodno progovoriti o patnjama kroz koje su prošle.

Prema istraživanju “Medice” Zenica, žrtve više povjerenja daju nevladinim organizacijama nego državnim institucijama, zbog čega vrlo često svoje iskustvo ispričaju samo njima.

“Nažalost, još uvijek se u porodičnom i društvenom okruženju propituje istinitost njihovog iskustva, traže razlozi i odgovori zašto se isto nije moglo izbjeći te su žrtve nasilja primorane da svoje iskustvo dokazuju različitim nalazima, dokumentima i drugom dokazima, a svjesni smo činjenice da su mnoge žene u Bosni i Hercegovini silovane tokom rata izvan logora, u šumama, porodičnim kućama, bez prisustva drugih lica”, ističe Heremić.

Ona smatra da pravosudne institucije nisu dovoljno korektne prema žrtvama silovanja koje odluče prijaviti ili svjedočiti o onome što su preživjele, te da su ti procesi dugotrajni i iscrpljujući za njih.

Doživljeno silovanje je teško traumatsko iskustvo, koje ostavlja duboke posljedice po osobu koja ga je doživjela, i s tim u vezi ne postoji recept kako da o tome progovori i suočava se s tim, naglašava Heremić, dodajući da je svakoj žrtvi potrebna kontinuirana i sistematska podrška kako stručnih lica, tako i društva u kojem žive.

“Dok god u okolini same preživjele ili u njenoj percepciji postoji neka opasnost da bi samo progovaranje moglo dovesti do većih poteškoća po nju, one nisu spremne da progovore”, ističe Heremić.

Osobu koja ju je silovala pronašla na Facebooku

Mirsada Tursunović. Foto: Privatna arhiva

Pred Sudom BiH do sada su se vodila ili se još uvijek vode ukupno 102 predmeta sa elementima seksualnog nasilja ili djela silovanja. Odjeljenje za podršku svjedocima ovog suda pruža psihološku, emotivnu i administrativnu podršku osobama koje su pozvane da svjedoče.

“S obzirom na specifičnosti ratne traume i osjetljivo psihičko stanje, u radu sa žrtvama/preživjelima seksualne torture u ratu posvećuje se posebna pažnja prilikom pružanja psihološke podrške i osnaživanja prije, za vrijeme i nakon svjedočenja, kako svjedočenje ne bi prouzrokovalo dodatnu patnju i posljedice po psihičko stanje svjedoka”, navode za BIRN BiH iz Državnog suda.

Kada je u pitanju zaštita osoba koje odluče svjedočiti, iz Suda BiH kažu da je za taj dio zadužena Jedinica za zaštitu svjedoka pri Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a sve u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka i Zakona o programu zaštite svjedoka u BiH.

Mirsada Tursunović je o zločinu počinjenom nad njom prvi put progovorila pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) kada su došli na njenu adresu, jer ju je neko imenovao kao svjedoka.

“Oni su na tako stručan i lijep način meni pristupili, brinući se za moje zdravlje, stanje. Muškarci su izlazili iz prostorija kako bih sa ženama iz SIPA-e pričala o tome šta sam doživjela. Mnogo sam im zahvalna na tom pristupu koji su imali prema meni”, kaže Tursunović, dodajući da je upravo pravilan pristup doveo do toga da može dati iskaz.

Mirsada Tursunović je u toku istrage prepoznala počinioca, ali on je, kako kaže, nakon davanja njene izjave otišao za Rusiju i nije se vraćao. Kaže kako ga je godinama tražila na Facebooku, a da je prošle godine i uspjela, što je vratilo njenu traumu.

“Počela sam da se tresem, izašla sam na brzinu s profila, poslije sam ga i izbrisala. Prepala sam se, uzela ‘lexaurin’, vježbala disanje kako me naučila doktorica”, prisjeća se Mirsada, dodajući da “živi za dan da tog zločinca izvede pred lice pravde” i da će joj to biti najveća satisfakcija.

Kroz udruženje koje je osnovala, kaže, svi članovi se bore sa sličnim traumama i problemima, a da je društvo to koje pravi dodatan pritisak i opterećenje kada je u pitanju njihov oporavak i javni istup o tome.

“Nije lako priznati i ispričati ono što vam se desilo. Meni je trebalo dugo, trebalo mi je 17 godina da ispričam šta mi se desilo. Ne može to samo odjednom – ‘progovori i haj'mo na ispitivanje’. Treba im ostaviti prostora da nađu način i trenutak kada mogu da progovore. Ako im ne možete pomoći, nemojte ih ni dirati”, zaključuje Mirsada.