Sudnica Suda BiH. Izvor: BIRN BiH
Adem Hodžić je ispričao da je prije rata živio u mjestu Irice. Odranije poznaje Dušana Kuzmanovića, koji je, kako je rekao, bio politički aktivan, Predraga Markočevića, koji je radio u SUP-u, dok optuženog Marinka Đukića ne poznaje.
Kuzmanović, Markočević i Đukić optuženi su za progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u Tesliću – ubistvima, zatvaranjem, mučenjem i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, Kuzmanović je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) i član Kriznog štaba u Tesliću, Markočević komandir, a Đukić šef Kriminalističke službe.
Hodžić je kazao da su 1992. godine tadašnje postojeće strukture vlasti tražile od mještana bošnjačke nacionalnosti potpisavanje lojalnosti, što su, prema svjedoku, mještani morali uraditi kako ne bi došlo do problema. Na upit Odbrane da li su izjavu lojalnosti potpisivala i lica srpske nacionalnosti, Hodžić je odgovorio da se “od njih nije tražilo”.
Svjedok je rekao da je Općina naredila da se formiraju odbori, koji su kasnije prerasli u seoske straže, te da je stanovništvo imalo oružje.
“Nije bilo neke nesigurnosti sve do perioda dok nisu bili otvoreni sukobi sa susjednim mjestom”, kazao je Hodžić, dodavši da su tada izdate direktive svim mjesnim zajednicama da svi koji posjeduju, predaju oružje u općinski štab.
On je rekao da je početkom juna u mjestu Stenjak došlo do otvorenog sukoba, te je selo bilo spaljeno. Kako je naveo, razlog napada su bila saznanja da mještani imaju oružje i da postoji potreba za čišćenjem terena.
Dodao je da je, nakon te vojne akcije, dobio poziv od kurira da zajedno s predstavnikom iz Borića ode na sastanak na kom je prisustvovao i Dušan Kuzmanović ispred policije. Kako je kazao, traženo im je da predaju oružje, za koje će dobiti potvrdu, što je Hodžić i uradio.
Na sastanku mu je rečeno “da je vidio šta se desilo u Stenjaku i da je isti spaljen”, te da ne dozvoli da se to dogodi i njegovom mjestu.
Sutradan su, kako je kazao, došli iz Policijske stanice u Tesliću “u akciju čišćenja”.
“Desilo se sasvim suprotno od onoga što su oni nama rekli”, izjavio je on.
Svjedok je ispričao da su pri dolasku svi bili uniformisani, naoružani “kalašnjikovima”, te su iz automobila ispaljivali rafale u cilju zastrašivanja. Dodao je da su ljudi premlaćivani i odvođeni.
“To su bile policijske uniforme koje su bile tamnoplave, ali su bile maskirne”, rekao je Hodžić.
Kako je ispričao, policajci su došli do njegove kuće i tražili da preda oružje, nakon čega im je kazao da već jeste. Tada mu je izvjesni Srbijanac dao spisak sa sedam imena, među kojima je prvo bilo njegovo, zakruženo crvenom bojom.
“Ja sam tek kasnije saznao da su odvedeni”, istakao je on, objasnivši da su šestorica sa spiska ubijena, a tijela pet osoba su kasnije pronađena u masovnim grobnicama, dok se za posmrtnim ostacima šeste osobe još uvijek traga.
Kako je dodao, pretukli su ga i krenuli da ga vode prema transporteru kada je jedna osoba rekla da ostane jer mora da mu postavi par pitanja. Hodžić je kazao da mu je na taj način ta osoba spasila život. Ista osoba mu je kasnije rekla da bježi ukoliko se vrate policajci.
On je kazao da je nakon toga selo očišćeno od oružja, te su dolazile patrole, ali nije bilo problema. Mještani su išli na radne obaveze.
Svjedok je, kako je ispričao, jedne prilike iz zgrade društveno-političke organizacije vidio kako kod Policijske stanice osobe sa crvenim beretkama na glavi tuku policajce.
Nakon dolaska “Crvenih beretki”, dodao je, uveden je policijski sat.
Odbrana je upitala da li su “Crvene beretke” o kojima je Hodžić govorio poznate pod imenom “Miće”, a svjedok je potvrdno odgovorio.
Kako je rekao, 27. oktobra 1992. godine, nakon pogibije jednog srpskog vojnika, njegovo selo je opkoljeno, a on je tada bio pretučen i vezan.
Nastavak suđenja će biti naknadno zakazan.
