Godinjak i ostali: Za Odbrane nedokazani UZP i komandna odgovornost

Edhem Godinjak. Foto: BIRN BiH

Iznošenjem završnih riječi okončano je suđenje koje je trajalo više od šest godina. Za 4. mart zakazano je izricanje presude.

Bunoza i Šarić su optuženi sa Edhemom Godinjakom za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) s ciljem ubistava civila srpske nacionalnosti u selima na području Trnova, nezakonitog zatvaranja, te ubistava i nečovječnog postupanja prema zarobljenim pripadnicima Vojske Republike Srpske (VRS) u periodu od maja 1992. do jula 1993. godine.

Odbrana Šarića ocijenila je da navodi o udruženom zločinačkom poduhvatu nisu dokazani.

Braniteljica Vasvija Vidović rekla je da dokazi pokazuju da su srpska sela na području Trnova bila dobro naoružana, da su srpske snage zauzele strateške pozicije i da su komšijama pripremile “tužnu sudbinu diskriminisanog naroda”.

Navela je da nakon napada srpskih snaga 31. maja 1992. slijedi haotična situacija i da dokazi pokazuju namjeru da se pobije i protjera muslimanski i drugi živalj radi stvaranja etnički čiste teritorije.

Vidović je kazala da je “Tužilaštvo istrglo događaje iz stvarnosti”.

“Optuženi su djelovali da spriječe zločinački cilj srpske strane”, istakla je Vidović.

Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Trnovu, Šarić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) u Trnovu, a Bunoza komandant jedinica Hrvatske vojske – Hrvatskih oružanih snaga (HOS).

Odbrana je analizirala dokaze o efektivnoj kontroli Šarića kao uslovu za utvrđivanje komandne odgovornosti.

Vidović je istakla da nema dokaza da je Šarić imao informacije da su njegovi podređeni počinili ubistva. Navela je da je dužnost preuzeo 12. juna 1992. te ukazala na tačke optužnice u kojima su ubistva počinjena prije toga.

Prema Odbrani, Tužilaštvo nije izvelo sveobuhvatne dokaze u vezi sa statusom civila, kao ni okolnostima njihovog stradanja. Za Odbranu u optužnici nisu identifikovani izvršioci zločina, jer se umjesto pojedinaca ili grupa navode pripadnici SJB-a, TO-a, HOS-a i drugi.

Vidović je ukazala na dokaze o postojanju brojnih grupa na tom području koje su bile samostalne ili pod nečijom drugom kontrolom. Ona je govorila i o teškoćama koje je Šarić imao pri uspostavljanju kontrole u TO-u.

Kad su u pitanju navodi o uspostavljanju zatočeničkih objekata i ubistvima, braniteljica je istakla da ne postoje dokazi da je Šarić u tome učestvovao i da nije vršio kontrolu preko svojih podređenih.

Ona je navela da je Šarić polovinom jula 1992. doživio tešku traumu na ratištu i da je već u avgustu otišao na liječenje. Dodala je da se vraćao nakratko i da je u oktobru napustio Trnovo.

Efektivnu kontrolu nad zatočeničkim objektom u Dejčićima, prema riječima braniteljice Vidović, imala je Civilna zaštita (CZ).

Ona je navela da se u optužnici tvrdi da je zatvore kontrolisao SJB, a da je teza Odbrane prvooptuženog da je to bila Vojna policija iz Šabića. Prema Vidović, SJB je postojao i de facto i de jure.

Braniteljica se osvrnula na određene naredbe Šarića, pitajući da li postoje dokazi da se po tim naredbama postupalo.

Na kraju je naglasila da je Šarić u to vrijeme imao samo 23 godine i da se borio za mobilizaciju i spašavanje na desetine hiljada izbjeglica.

Dodala je da su ga u efektivnom komandovanju spriječili iznenadni zdravstveni problemi i da je pitanje da li bi iko mogao ostvariti kontrolu za tako mali period boravka na tako velikom području.

Odbrana Bunoze završnu riječ iznijela je u nekoliko rečenica.

Branilac Midhat Kočo je kazao da nema materijalnih dokaza da je Bunoza bio na čelu neke jedinice, a da je samo par svjedoka reklo da je čulo da je “nekom jedinicom komandovao Hakala”.

On je ocijenio da su druge dvije Odbrane “hirurški precizno” ukazale da Bunoza nije imao nikakve veze s njima.

Optuženi Bunoza je tokom spominjanja HOS-a u završnoj riječi drugooptuženog protestovao, navodeći da ne može da trpi laži i da ne zna zašto je on tu. Napravljena je kraća pauza radi smirivanja situacije u sudnici.

Predsjedavajuća Vijeća Mediha Pašić na kraju je rekla da je sretna što može konstatovati da je završen “maratonski proces”, na čiju je dužinu uticao splet različitih okolnosti.