Analiza

Ratno seksualno nasilje u BiH: Veza sa trgovinom ljudima

Foča, gde su žene tokom rata u BiH bile zatočene i silovane. Foto: Wikimedia Commons/Julian Nyca.

Ratno seksualno nasilje u BiH: Veza sa trgovinom ljudima

4. Januara 2021.13:06
4. Januara 2021.13:06
Istraživanje presuda Haškog tribunala i sudova zemalja u bivšoj Jugoslaviji otkriva prethodno neistražene veze između ratnog seksualnog nasilja i trgovine ljudima, ali i to da su mnogi počinioci ostali nekažnjeni.

This post is also available in: English

Ali o seksualnom porobljavanju žena i devojaka u ratu u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina, iako ima sve elemente trgovine ljudima, nikada nije diskutovano u tom kontekstu.

Novi izveštaj „Seksualno porobljavanje u ratu u Bosni i Hercegovini i njegove veze sa savremenim konceptom trgovine ljudima“ analizira presude sa suđenja održanih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i sudovima u Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Istraživanje se fokusira na slučajeve seksualnog porobljavanja u ratu u BiH u kontekstu trgovine ljudima sa ciljem seksualne eksploatacije, jer ove dve pojave imaju mnogo zajedničkih karakteristika. Analizirani su slučajevi trgovaca ljudima osuđenih u Srbiji između 2005. i 2018. godine kako bi se utvrdilo da li su optuženi takođe učestvovali u ratnim zločinima.

Prva presuda u Hagu

Dragoljub Kunarac u sudnici Haškog tribunala 9. marta 1998. Foto: EPA PHOTO ANP-POOL/Jasper Juinen.

Postoje različite procene o broju žena i devojaka koje su tokom rata u BiH iskusile neki oblik seksualnog nasilja i one se kreću u rasponu od 20.000 do 50.000.

U pogledu ratnog seksualnog nasilja, rat u BiH poznat je i po postojanju takozvanih ‘logora za silovanje’ i drugih oblika seksualnog ropstva koji su ponekad efektivno uključivali i prisilne brakove, kao i prisilne trudnoće, fenomen koji je znatno manje istražen. Kako nijedna ženska žrtva nije vršila nikakvu kontrolu nad svojim životom, može se smatrati da su one bile u ropskom položaju.

Najpoznatiji slučaj, a ujedno i prva presuda MKSJ-a koja je seksualno ropstvo i silovanje tretirala kao zločin protiv čovečnosti, bila je presuda komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Dragoljubu Kunarcu i njegovim podređenima Radomiru Kovaču i Zoranu Vukoviću.

Nakon što su snage bosanskih Srba u proleće 1992. godine zauzele Foču, muškarci bošnjačke nacionalnosti su zatočeni u lokalnom zatvoru, dok su žene i deca držani na različitim lokacijama, gde su u više navrata silovani.

Vojnici su ih povremeno odvodili i u druge privatne kuće i stanove, gde su silovani, seksualno eksploatisani i zlostavljani. Neke žrtve su imale samo 12 ili 15 godina. Počinitelji su tri žene i devojčice prodali drugim vojnicima.

U Srbiji su zločini koji obuhvataju seksualno porobljavanje bili uključeni u slučaj Skočić procesuiran pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. U ovom predmetu su pripadnici srpske paravojne formacije „Simini četnici” optuženi za uništenje džamije u Skočiću, selu u blizini Zvornika, i za ubistvo 27 civila romske nacionalnosti, 1992. godine.

U optužnici je rečeno da su paramilitarci u stvarnom ropstvu držali tri žene, od kojih su dve imale 13 i 15 godina, koje su bile prisiljene da kuvaju, čiste kuće, peru uniforme vojnicima i rade sve što im se kaže pod pretnjom smrću. Istovremeno su ih teško tukli, silovali i seksualno ponižavali. U sličnim uslovima držane su još tri devojke koje su prethodo bile zarobljene u ratu. Tri od šest žrtava udale su se za svoje otmičare.

Elementi seksualnog ropstva uključeni su i u presudu koju je Sud Bosne i Hercegovine izrekao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Josipu Toliću kojom je osuđen za nehumano postupanje i ubistvo srpskih civila u zatočeničkim objektima u Odžacima i Bosanskom Brodu. Tolić je takođe proglašen krivim za odvođenje nekoliko žena srpske nacionalnosti iz jednog zatočeničkog objekta i za njihovo silovanje.

Počinioci tvrde da su žrtve pristale

Karamanova kuća, gde su žene bile izložene mučenju i silovanju u Foči tokom rata u BiH. Foto: Wikimedia Commons/MKSJ.

Šta je zajedničko ovim slučajevima? Prvo, niko od optuženih u početku nije priznao ove zločine. Odbrana je obično tvrdila da su žrtve pristale na seksualni odnos i da ih počinitelji nisu na to prisiljavali.

Neki optuženi su izjavili da su bili u vezi sa žrtvom dok su je držali u zatočeništvu. Kunarac je čak tvrdio da ga je žena koju je silovao zapravo zavela.

Najekstremniji ishodi ovog vida seksualnog iskorištavanja bili su (prisilni) brakovi između silovatelja i žrtava, kao u slučaju Skočić.

Kad su bili primorani da priznaju da su se dogodili ‘kontakti seksualne prirode’, počinitelji su tvrdili da to nije bilo nasilno, već uz dogovor. Takođe su izjavljivali da su žrtve davale takve iskaze, jer su bile izmanipulisane od strane tužilaštva – u širem diskursu predstavljanja procesuiranja ratnih zločina kao lov na veštice usmerenog na etničku grupu počinitelja – ili da je tužiteljka iznela takve tvrdnje, jer je ona u biti zla.

Seksualno iskorišćavanje retko je dolazilo samo; ono je išlo u kombinaciji sa radnom eksploatacijom seksualno zlostavljanih žena, koje su morale da čiste, kuvaju, peru rublje i obavljaju druge zadatke dok su bile u zatočeništvu.

Mnoge Bošnjakinje prisilno su ‘pokrštavane’ ili su njihova imena formalno ili neformalno menjana u srpska imena.

Odbrana je obično pokušavala da dovede u pitanje kredibilitet žrtava koristeći se raznim taktikama pri čemu je navodila da su one bile promiskuitetne u periodu pre ili nakon izvršenja dela kao dokaz da su žrtve pristale na seksualno zlostavljanje. Međutim, promene pravila koje su očito usvojene kako bi se pratila praksa MKSJ-a znače da pred Sudom BiH više nisu dozvoljena pitanja o prethodnim seksualnim iskustvima žrtava.

Ali iako je Sud BiH usvojio pristup MKSJ-a, nastavio je da dopušta pitanja o seksualnom ponašanju žrtava nakon počinjenog zločina. Timovi odbrane su ovo koristili kako bi ojačali stereotip o „idealnim žrtvama“ koje izgledaju i deluju na specifične načine, time aludirajući da, ako se one ne uklapaju u idealnu sliku, njihova patnja ne treba da bude prepoznata. Timovi odbrane počinitelja trgovine ljudima koristili su slične strategije.

Veze između ratnih zločinaca i trgovine ljudima

Hotel Vilina Vlas u Višegradu, u kojem su žene i devojke bile zatočene i silovane tokom rata. Foto: Wikimedia Commons/Aleksandar Bogićević.

Postoji nekoliko dokumentovanih slučajeva kasnijeg učešća osuđenih ratnih zločinaca u BiH u trgovini ljudima.

Zanimljivo je da se u osuđujućim presudama za jednu vrstu dela ne spominju osuđujuće presude za drugu vrstu dela. To se protivi uobičajenoj praksi sudova, da se u osuđujućim presudama navode prethodne osuđujuće presude, pri čemu njihovo pominjanje ili nepominjanje deluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost prilikom donošenja presude.

Na primer, Stanko Savanović zvani Geza uhapšen je 2003. godine kao član kriminalne bande koju je vodio Milivoje Zarubica, zvani Puja, a koga su mediji u to vreme opisivali kao „balkanskog gospodara trgovinom ljudima“. Zarubica i njegovi saučesnici vrbovali su žene, uglavnom iz Moldavije, varajući ih atraktivnim ponudama za posao koji nije uključivao seksualni rad, a potom ih preko Srbije prebacivali u Italiju, gde su bile prisiljene na prostituciju.

Zarubica i njegova grupa nikada u Srbiji nisu osuđeni za trgovinu ljudima, jer u vreme izvršenja krivičnog dela to nije bilo kriminalizovano. Umesto toga, članovi grupe su dobili simbolične zatvorske kazne za niz zločina, uključujući omogućavanje prostitucije, silovanje, krivotvorenje dokumenata i lišavanje slobode.

Savanović je zatim promenio prezime u Kojić, a 2010. godine našao se u pritvoru u BiH. Sud BiH ga je 2012. godine osudio za učešće u genocidu u Srebrenici kao pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, zajedno sa Francom Kosom, Vlastimirom Golijanom i Zoranom Goronjom.

Saša Lipovac je 2010. godine uhapšen u Gruziji na putu za Moskvu na osnovu zahteva BiH. Putovao je iz Azerbejdžana, gde je proveo nekoliko godina i delovao kao član grupe uključene u trgovinu ljudima radi eksploatacije radne snage.

Žrtve su bile građevinski radnici, oko 700 njih, uglavnom iz BiH, ali i iz Srbije i Severne Makedonije. U februaru 2017. godine, nakon sporazuma o priznanju krivice, Sud BiH osudio je Lipovca na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet meseci.

Poternica za Lipovcem raspisana je 2008. godine kada se nije pojavio pred Vrhovnim sudom u Banja Luci u drugostepenom postupku koji se vodio za ratni zločin nad bošnjačkim civilima u selu Liskovac kod Gradiške.

U avgustu 1993. Lipovac je, zajedno sa još četiri osobe, otišao u Liskovac i svirepo ubio tri člana porodice Rizvanović, ranio četvorogodišnje dete i nekoliko puta silovao dvadesetogodišnjakinju. Nakon toga su žena i njen sin ubijeni pucnjem u glavu. Za ove zločine Vrhovni sud Republike Srpske osudio je Lipovca na kaznu od deset godina i šest meseci zatvora.

Fokus sudova na seksualni aspekt, a ne na nasilje

Milan Lukić u sudnici Haškog tribunala u februaru 2006. Foto: EPA/SERGE LIGTENBERG/POOL.

Tužilaštva ponekad u optužnice nisu uključivala i optužbe za seksualno nasilje, kako bi se fokusirali na ‘veće’ zločine, kao u slučaju paravojnog vođe Milana Lukića.

Haški tibunal je Lukića osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog ratnih zločina velikih razmera i zločina protiv čovečnosti počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu 1992. godine. Ali haški tužioci odlučili su da ga ne terete i zbog njegove uloge u silovanju i drugim zločinima seksualnog nasilja nad ženama koje su njegovi paramilitarci držali u hotelu u blizini Višegrada.

U međuvremenu, počinioci i zvanične institucije u zemljama bivše Jugoslavije negirali su, minimizovali ili relativizovali seksualne zločine počinjene tokom rata. Takvi se zločini smatraju posebno ‘nečasnim’ i ne uklapaju se u herojske diskurse stvorene oko ratova.

Iako su žene i devojke bile glavne žrtve seksualnog nasilja u ratovima u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, zabeleženi su, dokumentovani i procesuirani i brojni slučajevi seksualnog nasilja nad muškarcima i dečacima.

Međutim, seksualno nasilje nad muškarcima i dalje je tabu, kako za silovatelje tako i za žrtve, jer se tužilaštva i sudovi fokusiraju na seksualni aspekt, a ne na nasilje koje je uključeno u zločin – i dok se pravosuđe na nepotrebno ponižavajući i štetan način fokusira na ove seksualne aspekte, žrtve će se i dalje stideti da govore o onome što su preživele.

Budući da će ih pitati ​​jesu li napade ‘ohrabrili’, ‘pristali na njih’ ili ‘uživali’ u njima, žrtve i dalje neće prijavljivati ​​takve zločine ili će odustajati od pokušaja traženja pravde.

Pre nego što je MKSJ počeo sa radom, domaći sudovi nisu procesuirali zločine ratnog seksualnog nasilja.

No, uprkos napretku u procesuiranju i kažnjavanju takvih zločina, istraživanje pokazuje da, iako je suđeno brojnim počiniteljima, mnogi su ostali neprocesuirani.

Svedočenja žrtava i transkripti sa suđenja muškaraca koji su silovali žene koje su držale u seksualnom ropstvu, sadrže mnoga imena osoba koje nisu izvedene pred lice pravde – što sugeriše da bi mogle postojati i druge neotkrivene veze između počinilaca ratnog seksualnog nasilja i zločina koji uključuju trgovinu ljudima.

Ivana Radović je istraživačica iz Beograda. Ovaj članak predstavlja sažetak istraživačkog rada koji je autorka izradila u saradnji sa BIRN-om. Ceo rad možete pročitati ovdje.

Ovaj članak i istraživački rad nastali su u okviru BIRN-ovog programa Balkanska tranziciona pravda uz podršku Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program).

Ivana Radovic


This post is also available in: English